Nova Istra

67 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST Rijetko mi je kad bilo dosadno, iako sam u zdanju koje je bilo oličenje samotnosti imao vremena u izobilju. S tako maštovitim i čuvstvenim uzaludnostima, kakve su zapravo predstavljali eksponati, nije mi ni moglo biti dosadno, jer uzaludnosti spa- daju među najljepše, najslavnije i najžarkije ukrase našega života. Satima sam mogao gledati pojedine eksponate i razmišljati o njima. Naposljetku, dugo su ih smatrali posebno smislenim vrhovima ljudskih pregnuća, iako je sad sve to zaboravljeno, pa se doima poput snježnih planinskih vrhova na pustomu kraju svijeta. I sad, primjerice, često gledam vrlo evokativnu sliku velikoga formata, koja je pri- kazivala ljubavni par na morskoj obali u kasno popodne, gdje su se, zahvaljujući ozračju i vještini očito strasnoga umjetnika, činili, a vjerojatno su se i osjetili barem nakratko vječnima, iako su samo na mrtvoj slici bili imalo trajni. Posebno me je privlačilo milo, inteligentno, pomalo zamišljeno lice žene, nalik onima kakve su naj- nadareniji umjetnici neprestano opjevavali i slikali, vrlo stvarno i pomno, ali naravno uzalud zamišljajući lik svoje istinske ljubavi. Sentimentalna zastarjelost ponekad je posve stvarno čeznutljiva, bolna i začudno očaravajuća. Ili pak meditiram nad strofom pjesme u jednoj od starih, ponekad zlatom ukraše- nih, bogato ilustriranih knjiga, rastvorenih pod staklom, na stalcima. Često te kitice u samo nekoliko naizgled vrlo sponatnih, ali duboko osmišljenih stihova sažimaju inače neizrecive nalete žarke, nemjerljivo duboke, uzaludne čežnje za neostvarljivim i nepostojećim, čemu ipak istinski, najdublje pripadamo najbogatijim dijelom svo- ga bića u beznadno osiromašenu, u svojoj „stvarnosti“ zapravo posve nestvarnomu svijetu. Na sredini jedne prostorije stoji kip „ Plodne tuge“, kako ga je umjetnik nazvao, prikaz mlade, stvaralački zamišljene, suptilno lijepe žene, koja izaziva određenu ne- lagodnost, pa je prognana iz današnje nasilno nasmiješene površnosti. U ruci drži vagu na čijim su tezuljama dvije knjižice naslovljene: Komedije i Tragedije , a umjet- nik je vjerojatno htio reći da sve – i privremeno radosno, ushitno, ali i ono mnogo trajnije – tragično izvire iz istoga temeljnoga osjećaja koji jedini može s imalo pro- nicanja ispitivati bilo koji vid svijeta. Nedaleko od nje kip je „Čovjeka koji misli svojom glavom“. Gol, ozbiljan, asketski zamišljen ne gleda prilike koje je umjetnik isklesao da plešu oko njega. Te okolne prilike nisu bile nage, nego od glave do pete odjevene u odjeću napravljenu od sa- mih smanjenih ljudskih glava, nalik na trofeje nekih plemena. Brojne, vrlo vještim postupkom smanjene tuđe glavice posve ih prekrivaju, a vjerojatno su im služile i kao nekakva božanstva koja ti plesači – klanjatelji žarko slijede i slijepo im vjeruju. Premda se eksponati još čine jednako zanimljivima, jer sami po sebi očaravajući su i potresno dojmljivi, ipak kao da su izgubili nešto bitno, nekadašnji dubok smi-