Nova Istra

66 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ muzej nije bio nimalo beznačajan. Prolazeći dvoranama, ispunjenima eksponatima beskorisnosti i zablude, imao sam prilike vidjeti najdublje i najpromišljenije primjere ljudske filozofije, poezije, vjere, začudno lijepe plodove vrlo istančanih, neobičnih, istinski žarkih tisućljet- nih traženja. Bili su tu danas nama gotovo nevjerojatni, a najvećim dijelom i ne- poznati, zaboravljeni pothvati ljudskoga duha i čuvstvenosti. Sa zanimanjem koje se vremenom nije smanjivalo motrio sam eksponate duboko dojmljivih, potresnih pjesničkih slika iz glasovitih, rastvorenih ranih izdanja zbirki koje su autori cijeli život gradili i nadograđivali svojim (uzaludnim) iskustvom i uludo žrtvovanim, mučnim životom, jer nastojali su objelodaniti neiskazivo, ono što su smatrali naj- dubljim i najvrjednijim u svomu jedinstvenom biću, a o čemu možda i ne treba go- voriti, pogotovo danas, kad su na cijeni posve drukčija svojstva, a njihove napore možda s razlogom zanemarujemo, jer za razuman su i uspješan život beskorisni, pa možda i pogubni. Premda su takvi tražitelji smatrali da su, poslije dugih godina lutanja i lišavanja, pronašli tajno blago, ipak ih danas, pod hladnim svodom impera- tiva korisnosti i svemoćne, normativne isplativosti, malo tko uopće razumije, a nitko ne misli da su uistinu pronašli nešto doista značajno, osim vlastitoga zanesenoga, zabludjeloga, nama prilično nevažnoga srca. Bili su tu zlatni i platinasti, pomnim, desetljetnim, pa i stoljetnim trudom izrađeni, draguljima urešeni vjerski simboli koji su nekad nadahnjivali naviranje stoljeća, pa su davali veličanstveno smisleni zamah ljudskim pregnućima, nesebičnosti i nama neshvatljivom junaštvu koje većini nas više ništa ne znači, niti nam doista što govori. Svakodnevno sam dokono, ali duboko zadivljeno, gotovo opsjednuto prolazio tim bolno začudnim, okamenjenim krhotinama srca, pokraj mozaika odbačene, ne- kad veličanstvene ljudske nutrine, ostatcima, ukočenim izlošcima nekad najživljih i najdragocjenijih ljubavi, nekoć nezamjenjivih, neotuđivih značajki, koje su nam ipak nesmiljeno i odviše lako otuđene. Bio je to moj svijet, moj posljednji svijet, ali i zorni primjer zašto sam i kako promašio život, sljedeći ono što su sad, tu preda mnom, bili odavno mrtvi, neupo- trebljivi eksponati, iz dimenzija posve drukčijega mentaliteta. Sad su to bile rijet- kosti više-manje zanimljive samo stručnjacima, ali u tim dvoranama barem nije bilo imperativa za mene nedostižne i jalove poslovne uspješnosti, zastrašujuće hladnoga znanja i jezive korisnosti. Dvorane su stalno bile prohladne, ponekad čak neugodno, nezdravo hladne, jer eksponati su morali biti na određenoj temperaturi, a to je za me bilo loše jer počeo sam raditi zimi, no tješio sam se zaključkom da vani vlada mnogo gora, nemilosrdnija, praznija hladnoća. Osjećao sam da ovamo pripadam, ali kamo to zapravo? Pripadam nepripadnosti, uzaludnosti, samoći i gotovo posvemašnjoj nekorisnosti!