Nova Istra

49 Tomislav KOVAČEVIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST Povlače se tihe rijeke... Povlače se tihe rijeke pred crnom haljinom noći iz vlažnog skrovišta zmijulji ta praznina otvarajući se poput cvijeta poput zagnojene rane obližnjeg kamenoloma jamčeći nam ljepotu straha i povratak zabludjelim riječima poput kiše brišu vjeverice posljednje tragove dana računajući da će se to kad tad pokazati korisnim u kotlu priručnog svemira ključaju neoprezni vjetrovi provlačeći hrapave prste kroz plamene kose dugovječnog drveća sjene kuća zapućuju se u razgaljena prsa jedara i ljubavnika zaobišavši cijuk izbezumljenih šišmiša i sluh ptica pjevica suhi list pada u prolaz između zbunjenih mirisa vrtova i svježe pomuženog mlijeka zacijelivši rasušena rebra potonulim kontinentima dopustivši nam da istrčimo iz ostatka pameti znajući da nam se više ništa lošeg ne može dogoditi ...prašina u očima cvijeta jedini je čvrsti dokaz da sam postupio ispravno dok razgaljenom košuljom dočekujem bezbrižni zvuk metka...