Nova Istra

365 Samanta PARONIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI ređenja, a s obzirom na to da su – u skladu s Kodeksom crkvenoga prava Pija X. i Benedikta XV. – morali postojati određeni vremenski razmaci ( intersticije ) između dodjeljivanja pojedinih nižih redova, time se nastojala spriječiti mogućnost zlopo- rabe. Prvi korak stupanja u klerički stalež označivala je tonzura ili postrig – crkveni obred kojim se klerik simbolički odricao od svjetovnih stvari. Potom su slijedila četiri niža (ostijarijat, lektorat, egzorcistat i akolitat) te tri viša reda (subđakonat, đakonat i prezbiterat). Prema kanonskim odredbama, subđakonom nije smio po- stati klerik koji nije navršio 21 godinu, a đakonom prije navršene 22. godine, dok se najviši stupanj prezbitera mogao dodijeliti u 24. godini. No, unatoč tim propisima, iz pićanskih upisa ređenja vidljivo je kako su zbog potreba Crkve kandidati istoga dana nerijetko primali i nekoliko svećeničkih redova, dobivši oprost od intersticija. Razlikovala su se opća i posebna ređenja, pri čemu su se prva u prisutnosti ka- nonika obavljala javno u stolnoj crkvi, a ako je bila riječ o kojemu drugome mjestu u okviru biskupije, bila je potrebna nazočnost tamošnjega svećenstva, dok su se poseb- na ređenja smjela obavljati i u drugim crkvama ili određenim kapelicama. Ređenja su obavila jedanaestorica biskupa, a upisi su zabilježeni u razdoblju unutar 91 go- dine, što upućuje na činjenicu da u preostalim godinama nije bilo ređenja u pićan- skoj katedrali. Kao razlog tomu svakako valja istaknuti podatak da su neki biskupi samo povremeno boravili u Pićnu, što se posebice odnosi na Grgura Franju Ksavera Marottija, koji je obavio ređenja u crkvi na Trsatu i u crkvi sv. Lovre u Senjskoj (Modruškoj) biskupiji, a pićanskim je biskupom postao 1716., smrću prethodnika Petra Antuna Gaussa. Pićanski su biskupi bili razmjerno siromašni te su djelovali u raznim carskim službama. Prvim je biskupom zarediteljem u analiziranome razdoblju imenovan Gašpar Bobek, podrijetlom iz slovenskoga mjesta Radovljice, koji je prethodno ob- našao dužnost ljubljanskoga prepozita. Osim navedene trojice, kao i već spomenu- toga Vaccana, za čijega je biskupovanja izbila znamenita pićanska buna, te posljed- njega biskupa de Piccardija, na pićanskoj biskupskoj stolici bili su: Tršćanin Anto- nio Marenzi, Pavao Jančić, Pavao Budimir iz Cetingrada u Bosni, Giovanni Marco Rosetti, Andreas Daniel von Raunach – poznat kao potomak obitelji koja je neko vrijeme upravljala momjanskim feudom, iz koje su potjecala i dvojica pazinskih ka- petana – te Giuseppe Bonifacio Cecotti iz Gorice, kojemu se u izvorima pripisuju brojne zasluge za obnavljanje biskupskoga dvora i katedrale, povećanje broja kano- nika, posvećivanje oltara i crkava na području biskupije, a tijekom 26-godišnjega biskupskog službovanja obavio je šest vizitacija u Pićnu. Na temelju tabličnoga prikaza o biskupima zarediteljima može se zaključiti kako je najviše ređenja (čak 1.337) i tonzura obavio biskup Cecotti, a najmanje Pavao Budimir, podijelivši samo dva subđakonata. Zanimljivo je spomenuti da je u Pićnu