Nova Istra

364 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Samanta PARONIĆ pojedincima koji su ga podržavali u zahtjevnome višegodišnjem istraživanju te mu ujedno davali korisne savjete kako bi publikacija ugledala svjetlo dana. Analizirana knjiga, čijim su sastavnim dijelom upisi ređenja koja su obavili pićanski biskupi u razmotrenome razdoblju, ukupno ima 214 listova (428 stranica), od čega je gotovo polovina prazna. Pisana je latinskim jezikom, no budući da su upise unosili razni biskupski kancelari, rukopisi se međusobno razlikuju, dok su mletačkim dijalek- tom pisani brojni darovni ugovori klericima kako bi mogli primiti redove, a osim spomenutim ispravama o darovanju, knjiga je obogaćena i trima papinskim bula- ma. Posebna je zanimljivost u činjenici da je u Pićnu između 1632. i 1783. zaređen 1.181 klerik. Potonji su primili 3.195 redova, od najnižega ostijarijata do najvišega prezbiterata, dok su za primanje prve tonzure ubilježena 332 pripravnika za klerički stalež. Kako se ističe u sažetome povijesnom pregledu, godina je osnutka Pićanske bi- skupije nepoznata. Prema legendi prvim je biskupom bio sv. Nicefor, koji se navodi i u pojedinim kronotaksama, ali valja naglasiti kako u uvodnome dijelu rada pod naslovom „Urbar Pićanske biskupije (1617-1621): povijesni pregled“, objavljenome u Vjesniku historijskih arhiva u Rijeci i Pazinu (1971.), monsinjor Ivan Grah, crkve- ni arhivist, povjesničar i istaknuti svećenik Porečke i Puljske biskupije, kao prvoga sigurnoga pićanskog biskupa spominje Marijana, odnosno Marcijana, koji je 579. sudjelovao na pokrajinskoj sinodi u Gradežu. Na području Pićanske biskupije nala- zilo se dvanaest župa: osim Pićna, obuhvaćala je Brdo, Cerovlje, Čepić, Gologoricu, Gračišće, Krbune, Kršiklu, Lindar, Novake i Sutivanac na austrijskome dijelu te Grimaldu, koja se jedina nalazila pod mletačkom vlašću. U njezin je sastav ulazilo i šest kapelanija: Gradinje, Grobnik, Previž, Škopljak, Tupljak i Zarečje. Međutim, unatoč nevelikomu prostoru i siromaštvu, biskupija se uspjela održati sve do 20. kolovoza 1788., kada je ukinuta bulom pape Pija VI., nakon čega su njezine župe i kapelanije – osim Grimalde, koja ulazi u sastav biskupije sa sjedištem u Poreču – potpale pod jurisdikciju novoosnovane Gradiške, a od 1791. Tršćanske biskupije. Posljednjim je biskupom bio Antonio Aldrago de Piccardi iz Trsta, koji je razriješen dužnosti 1784., a godinu dana kasnije premješten je na stolicu u Senj. Crkveni su arhivi dragocjen i nezamjenjiv izvor za proučavanje i razumijevanje tragova prošlosti iz vjerskoga života lokalne zajednice, no značajan je dio gradiva Pićanske biskupije uništen uslijed pobune kmetova 1653., koja je buknula diljem Pazinske knežije, kada je u vrijeme biskupa Francesca Massimiliana Vaccana opu- stošen biskupski dvor, dok je dio izgorio u požaru biskupske palače. Posljedično tomu, sačuvane su samo četiri kutije gradiva pohranjenoga u Biskupijskome arhivu u Trstu, kao i malobrojni dokumenti koji se čuvaju u pićanskome župnom arhivu. Biskup je bio obvezan voditi knjigu u koju je njegov kancelar bilježio svaki slučaj