Nova Istra

361 Šura DUMANIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Osjećaj stiješnjenosti, odgađanja nečeg što bi normalno trebalo biti (po)željeno, odbijanje o realnost („ljubav je obla kao trešnja, kad jednom okusimo razne plo- dove, koštice su sve tvrđe“), te se realnost zbija u sve tvrđe povlačenje u sebe (u svoju košticu). To je lajtmotiv ove poetike u kojoj nema laganih ni lagodnih nota. Ni iskupljenja ni (po)kajanja. Tek kontinuitet gorčine spoznate iz okretanja i gledanja na sve strane – bilo k moru, k planini, gradu, svojoj boli, drugome biću... I nemoći („odozgo se karta dijeli“), i neke čudne oslabljenosti za ljubav: Bolesna su braća koja ne traže ni majku ni oca / njihov zaborav ćelije prošlosti / vrebaju nas zapušteni prolazi ljubavi i zlodjela . Mogućnost ljubavi? Ljubav kao (očekivana) pjesnička tema skrivena je; mikrokozmos spleten od čeka- nja, težnje i grube realnosti, ogleda se u dlanu, kosi, kostima i pijesku, u vodi koja je i simbolički i stvarno sveprožimajući element, i stihova i svijeta. Pojavljuje se kao pri- gušena strast: Ošamućeni smo zrikavci u noći / Nosimo povez nad svijetom , ili kao po- vezujući, stapajući element:„Zar to nije pijesak tvojih očiju na mojem dlanu“. Ljubav je i utočište, i prijevara, obmana (bračna obveza) – simbioza bića kao mogućnost i kao tlapnja (nikada izvjesnost?): Bili smo more / uspon od kojeg je / poklekla mjesečina / Ukor jer nismo slušali / noć koja je / zadavala tlapnju . Mogućnost ljubavi pokazuje se kao traganje, čežnja za njom, žudnja kao „trn pupa na jeziku“. Pa i tu nešto izvana upravlja našim nadanjima: Čekam svoju Evu... Kako si sazdan Tako će i biti Svojina si nečije noći. Tvrda je stvarnost, ljubav je slabašna za nju: Odrazi smo / skriveni /...birani /u / modrim / katalozima / Boga /.../ rahla kreda / neba / potez ruke / neostvarena namjera. „Ali gdje su utočišta“?, pita se pjesnik. Ima li (mogućnosti) otpora? – dodajemo. Kako se subjekt snalazi, kako „preživljava“ u ovom oporom, nametnutom, negdje gore (svakako izvan) skrojenom prirodnom, kozmičkom i ontičkom pejzažu? Je li život sudbinski san, magla i ništa? ( Jarboli / viju san maglu / i ništa ) Ljubav dijeli metafizičku određenost subjekta: