Nova Istra

360 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Šura DUMANIĆ slovnice. Ne preostaje do li stoicizam jer – izvjesnost da je sve već napravljeno i ure- đeno (na naopak i bešćutan, čak ružan način) vodi stradanju onoga koji ćuti, osjeća. Ima li mjesta bez boli I tko danas ne bi mogao, poput Grubića, posegnuti za riječima: Lokot na vratima / Prizor je odustajanja / Manjak boli , kako bi opisao vlastito zaključavanje vrata, povlačenje od svijeta (osjećaja) – u mjesto gdje nema boli, u mjesto gdje se bol promatra kroz prozor, niz prozora-stihova koji olakšavaju pogled prema vani? Ovakvim pristupom lirski subjekt odlučuje se za refleksivnu poetiku, preradu (već prerađene i uređene) stvarnosti zrcaleći njezinu izvjesnost. Sve je već davno posloženo, predviđeno, lirski subjekt ne naslućuje, na nagađa, nema pričina. Njemu je savršeno jasan svijet u kojemu je određeno njegovo bivanje. I istina je toga svijeta izvan nas; ona je ujedno „naša tajna, naš grijeh, naša nesanica“ i ono od čega ne možemo pobjeći, već makar i nesvjesno živjeti: „naš dom“. Paradoks je ovog pristupa (i umijeća „prerade“ realnosti) u tome da stvarajući rukoveti riječi (rukohvate – za koje se u metežnom svijetu pokušava uhvatiti), pro- puštajući ih kroz refleksivnu retortu, pjesnik oslobađa svoju bol pretvarajući je u ne-bol, misao prividno ispražnjenu od osjetilnog. No, u sljedećemu sloju čitanja ona se vraća i pogađa pojačanom snagom: Tko jezik gura u bolesno grlo ... Sve je u glavi, rekli bi cinici. No, ontička tankoćutnost ne može se izbjeći, preraditi, transcendirati: Kako ću se oporaviti Nakon tvojeg odlaska Osuđenik sam Kojem nema povratka. A sadržana je i u gotovo naturalističkim opisima ljubavnih spletova dvaju tijela, erotičnom užitku. Raspeta stvarnost Iz Grubićeve poezije snažno izbija tenziju raspetosti između dvaju polova: između bola i ne-bola; zapravo„osuđenosti“ na (poetski) pokušaj otupljivanja osjetila (boli). Lirski se subjekt bori, brani od osjetilnog, jer njegove titrave antene neumitno upi- jaju vibracije vanjskoga svijeta, koje se zgusnuto oslikavaju kao „Carstvo od nepo- trebne gladi“, pa se svakim udahom brani od toga svijeta: „Ta nepotrebna nježnost kože“, kaže; isto pokušava banalizirati doživljaj života: „...gripa koja ne prolazi“, „... ljubavnica koja me progoni“, na kraju nemoćan pred navalom osjetilnih slika i zvu- kova zavapi za jedan: „graciozan udah smrti.“