Nova Istra

359 POEZIJA KAO ZADNJA CRTA OBRANE Damir GRUBIĆ: Rukohvat riječi , Litteris, Zagreb, 2014., 112 str. Pjesnik je u ovom ciklusu stihova bez naslova i obilježbi uhvaćen u krug predodre- đene zbilje, zatočen u hermeneutiku njezine teške, neprobojne strukture te mu ne preostaje do ekspresijom pokazivati svoju ontičku uronjenost u taj zatvoreni krug. Jer, odakle god da zađemo u tekst, iz kojega god stiha da povučemo nit ili na kojoj god strani potražili smisao – u istom smo krugu pjesnikova (mikro)kozmosa, u kojem ontička predodređenost vremena i prostora, pojava u njemu i ona samog lir- skog subjekta ne ostavljaju prostora za maštarije, već za majstorsku ekspresiju toga svijeta, ekspresiju koja se propinje do maestralno nadrealističnih slika – pjesnik ih riše po nebu, oceanima, vjetrovima i planinama – na koži i obrvi žene, u košmaru svakodnevice. Pjesme su bez naslova, bez oznaka – ali znakovite. Svaki je stih pečat, znak vre- mena u kojemu pjesnik svjedoči, osjećajem, bilježenjem, govorom. Stoga je i izbor riječi na naslovnici zbirke Rukohvat riječi znakovit: Stopala premaži voskom / stupajmo tom dolinom / posljednjom crtom obrane... Te nas riječi uvode u opus iz kojega se dade zaključiti o uronjenosti, gotovo uko- panosti lirskoga subjekta u stvarnost, tako da poetskim izričajem zrcali ontički ra- cionalizam i stoicizam vremena: Karte se odozgo dijele , tvrdi pjesnik sa sigurnošću uvida, ne samo vlastitog. A ta je stvarnost dno koje poričemo hvatajući se površine – te „krame od riječi“. Stvarnost je „namagarčeni metež“ gdje smo zaprljani lažima, a svijet sveden na beton i bljesak metala, na kolaže uspomena, razbijen na „poriv plutajuće jednine“. Ispražnjeni svijet, ujednačen, ulašten, prerađen... To je svijet koji dobivamo „u kartama“, nemoćni promijeniti bit igre, kao ni njezin tijek i ishode. O tome svjedoči mikrosvijet ove zbirke na koncu koje su „zakovani“ isti stihovi s na-