Nova Istra

358 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Vanesa BEGIĆ Skazlićeva piše o fikcijskoj i nefikcijskoj povijesti svoga grada i djetinjstva. Hrabro prikazuje tabu-teme, o kojima svi šute, ali iz zanimljive perspektive – pripovjedačica piše s onoga svijeta, koračajući nepoznatim predjelima sjećanja koja mogu biti rado- sna i bolna. „Cilj“ ove knjige nije samo prenositi društvenu stvarnost i stvarnovitost „nosećih“ problema, samo da bi djelo bilo angažirano, a s druge strane nije posrijedi „filtrirana“ književnost. Pula je prikazana u romanu kao grad kakav više ne postoji, odnosno koji postoji samo u sjećanju njegovih sugrađana; grad je to koji upija kulturu svih svojih žitelja, bez obzira na jezično-kulturnu pripadnost, i potom tu kulturu dijeli i multiplicira; to je grad gdje se ljudi susreću, druže, gdje su dobrosusjedski odnosi temelj zdravoga suživota, gdje se djeca igraju. Ovdje ima elemenata iz vremena autoričina odrasta- nja, koji su suptilno utkani u narativno tkivo. O nekim temama nije lako pisati, nikada nije bilo, niti će ikada biti, bilo da se o njima piše izravno ili neizravno. U romanu o odrastanju „teške teme“ poprimaju posebnu konotaciju te snažno dopiru do čitatelja, osobito kada je priča ispričana iz perspektive djevojčice-pripovjedačice u prvome licu jednine. Fikcija i fakcija iz- mjenjuju se na stranicama knjige koja se može čitati kao roman, ali i kao kronika jednoga mjesta. Djelo ne prelazi u patetiku, na trenutke jest naglašenije sentimentalno, ali uvijek u granicama dobra ukusa, gdje pripovjedačica pokazuje svoje ranjivo, titravo biće koje je ujedno i biće/lik/priča, nažalost, brojne zlostavljane djece čiji se životi odvi- jaju tek pod prividom normalnoga. Autorica drži koherentnim pripovjedni svijet pripovjedačice, odnosno njezine pripovjedne svjetove, uza sva moguća emotivna preslagivanja, umetanja i raščlanji- vanja na razini autorica-pripovjedačica-protagonistkinja koja piše s onoga svijeta, ali koja je sveznajuća, ali zato ne i (sve)moguća. Upravo tu do izražaja dolazi umijeće pripovjedačice i njezina vještina u konstrukciji rečenica. Protagonistica romana Bidon djevojčica je koja se nakon smrti „vraća“ u zavičaj, u Istru, da osvijesti ključne trenutke djetinjstva koje joj je bilo naprasno, grubo pre- kinuto. To pojačava napetost djela. Dojmljivo je stapanje atmosfere prostora, psi- hologije likova i njihovih postupaka, koji od dočaranog emocionalnog stanja često odudaraju, pri čemu je motiv prešutna prihvaćanja sudbine i odluke drugoga, čak i kad je na vlastitu štetu, vrlo bitan za dramaturgiju romana. Protagonistkinja je definirana dijaloškom karakterizacijom, interakcijom s osta- lim članovima svoje obitelji. Istarski mitovi i legende, uvijek bogati izvori nadahnu- ća, svojevrsna su kulisa romana napisanog dirljivo i potresno. Vanesa Begić, Pula