Nova Istra

355 Davor IVANKOVAC KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI devetnaestoga stoljeća ili, pak, dvadesetih i tridesetih godina dvadesetoga, no post- modernističkom fragmentarnošću jasno razotkrivaju punu autorovu svijest o tomu što radi. Fragmentarnost je vidljiva na mikro- i na makrorazini, pa gotovo da bismo do- bronamjerno, unutar najšire shvaćene interpretativne slobode, mogli govoriti o ro- manu lika – a taj lik bio prostor Bačke ili, točnije: glavni su likovi Prostor, Vrijeme i Povijest, dok ostale ljudske likove, takozvane nositelje radnje, možemo smatrati sporednima, onima koji je na tom prostoru i u tom vremenskom razdoblju Povi- jest uglavnom pregazila. Smješteni uvijek u određeni političko-povijesni kontekst, u pravilu krizni (ratovi, raspadi država i pomicanje granica, ideološka previranja i promjene društvenoga uređenja itd.), likovi gotovo da nemaju nikakvih izgleda: u susretu s velikom i neprijateljskom ili, pak, ravnodušnom poviješću ishodi njihovih sudbina u pravilu su bili nesretni, pa i tragični. Izgledi su im dodatno smanjeni pri- padnošću maloj etničkoj skupini koja nikada nije bila u poziciji moći, tj. u poziciji odlučivanja o vlastitom položaju, nego je uvijek ovisila o političkim odlukama da- lekih i nepoznatih birokrata koji su u tzv. centrima moći nakon svakoga rata krojili novu kartu Europe. Sudbina Bunjevaca kako ju je opisao Žigmanov uklapa se u Kunderinu defini- ciju i dijagnozu Srednje Europe kao skupine malih naroda koji su se uvijek nalazili između velikih carstava i država što su si međusobno objavljivale ratove, ne mareći za one koje pritom moraju pregaziti i zavičaj im pretvoriti u bojno polje. To traj- no povijesno stanje oblikovalo je specifičan srednjoeuropski, panonski mentalitet, čija su obilježja, između ostalih, melankoličnost, rezigniranost i gotovo fatalistička pomirenost s vlastitom tragičnom sudbinom; Kundera govori o gotovo urođenoj svijesti o„kraju svijeta“, koji bi svakog trena mogao nastupiti, ilustriravši to bilješkom iz Kafkina dnevnika, rečenicom kakvu je, prema Kunderi, mogao napisati (i u punoj mjeri shvatiti je) jedino Srednjoeuropljanin: „Njemačka objavila rat Rusiji. Poslije- podne išao na bazen.“ Najbolji je primjer toga priča Odlasci i dolasci Stipana Sudarevića , u kojoj je sud- bina jedne obitelji u potpunosti određena pomicanjem granica nakon raspada Mo- narhije i posljedičnim selidbama (ponekad i uzaludnim) kako bi se ostalo unutar granica domovine te teškoćama prilagodbe novim uvjetima, društvenim uređenjima i okolnostima. Najteže je to padalo Stipanovu ocu Lajošu, promađarski opredije- ljenom činovniku i domoljubu, koji se s obitelji seli iz Subotice u Kalocs: „No, idila novopridošlih kalačkih građana nije dugo potrajala. Velike promjene su uslijedile odjednom i nenadano. Ponovno neovisno o njemu. Kada je završena konferencija u Versaillesu, bilo je jasno da će južni dijelovi Monarhije ostati izvan Mađarske. U svakom dijelu vlasti i državnih struktura osjećala se nevjerica i razočaranje. Granice