Nova Istra

353 NEOREALIZAM I SALAŠKI KOZMOPOLITIZAM PRIČÂ VOJVOĐANSKIH HRVATA Tomislav ŽIGMANOV: (Ne)Sklad(a)ni divani , Hrvatsko akademsko društvo – Kuća na mrginju – Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-ba- ranjsko-srijemski, Subotica – Čikerija – Osijek, 2015., 128 str. Najnovija knjiga kratkih priča vojvođanskoga, odnosno bunjevačkoga, odnosno hr- vatskoga pjesnika, prozaika, povjesničara i filozofa Tomislava Žigmanova nosi ne- običan i na prvu pomalo zbunjujući naslov (Ne)Sklad(a)ni divani . Pojedini slogovi i slova stavljeni u zagrade sugeriraju višeznačnost, ali najprije razotkrivaju sklonost igri i izrazito postmodernističku svijest o tekstu. Sklonost takvoj igri i (auto)ironiji vidimo već u biografiji na ovitku knjige gdje piše da su mu neke od trinaest dosad objavljenih knjiga i nagr(a)đene . No Žigmanov nije pripovjedač sklon tipičnim izvje- štačenim postmodernističkim manirizmima, naprotiv, njegova je naracija smirena i prizemljena, bez potrebe za ikakvim stilskim ili formalnim eksperimentima (čitaj: prenemaganjima), a odnos prema književnoj tradiciji nedvosmisleno je prijateljski. Priče su ispripovijedane neorealističkim, modernističkim i kasnomodernistič- kim, gotovo bismo mogli reći staromodnim stilom (stilovima) pripovijedanja, kakav se zapravo, uz ironijski odmak (u Žigmanova blag, gotovo jedva zamjetan), može očekivati u suvremenoga sveznajućeg pripovjedača koji iz pozicije postmoderne sa- dašnjosti promatra prošlost, odnosno određeni povijesni trenutak ili čak duže raz- doblje, a na sasvim precizno određenom zemljopisnom, geopolitičkom, geokultur- nom području (a to je prostor Bačke na sjeveru Vojvodine u razdoblju od stotinjak godina, od početka dvadesetoga stoljeća do današnjih dana). Doista, njegov je suvremeni neorealizam fragmentaran, slike se skokovito nižu, gotovo fotografski precizno i ogoljeno do srži, do onoga bitnog, te imamo dojam da je piščeva tehnika pripovijedanja neprekidni in medias res . Ulomci tih priča često