Nova Istra

351 Darija ŽILIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Već naslov knjige sugerira to da lirska junakinja nema potrebu nikome objašnja- vati svoje životne izbore, jer ima svoj stav i čini ono što jedino može: npr. pospremiti kuću u proljeće i promatrati. No postoji pritom neka mirnoća, spokoj u promatra- nju svijeta oko sebe. Ona nije pripadnica elitnog, već srednjega sloja koji godišnje odmore provodi uz obalu obližnjih rijeka, daleko od reportaža i zvjezdanih hotela. I pjesma „Dubrovnik“ govori upravo o tome: o nepravdi. Jelena Osvaldić ne šuti, nego govori iz pozicije mlade žene koja promišlja svijet oko sebe i ne dopušta da je zavedu pričini i opsjene. Njene pjesme pune su slika koje dočaravaju jednoličnost svako- dnevice, ritam koji donosi nemir jer zapravo nema izlaza. U pjesmi „Što sam ja?“ ne polazi iz antropocentričke pozicije, već se postavlja u odnosu na ptice i drveće: što sam ja ptici? / Sličim li joj na nepouzdano drvo, / iz kojeg ne može ništa crpsti? . Postavlja si ontološka pitanja – je li živjela prije rođenja i hoće li umrijeti poslije smrti. Postavlja se pitanje može li se nadživjeti sebe i može li se ponovno roditi. Kao da se autoričini poetski junaci samo spašavaju kako ne bi upali u besmisao vrtloga u koji su ulovljeni trudeći se da ih ne usisa „crna rupa vedrog dana“. Poezija je svojevrsni bijeg od ništavila, s kojim su se mnogi stopili, a pisanje je usitnjavanje misli sve do stanja kada se one više ne mogu sljubiti. Riječi mogu postati razularena slova onda kad se događaju prekidi i lomovi, povišena emotivna stanja. U pjesmama u kojima se govori o uzbuđenostima što nastaju pri ljubavnim susretima, pojavljuje se bar jedan detalj koji depatetizira. To je, na primjer, slika najlonske vrećice koja pleše iznad asfalta (pjesma„Citrona“) ili, pak, prizori iz nekog shopping centra, koji se povezuju s metafizičkim (pjesma „Plodovi zla“). Prisutna je ironija, odmak kojim pjesnikinja promatra potrošački svijet oko sebe, ali i ljubavne drame, pa se upravo tim odmakom spašava od sladunjavosti i hipertrofiranosti. U pjesmi „Odrasti“ govori se o strahu od odrastanja, od otuđenosti u svijetu u kojemu više ne znamo kome bismo se obratili, na koga bismo vikali, jer smo eutanazirani i sabijeni u malim ugrijanim stanovima. O tome govori izvrsna pjesma „Kolinje“. Pjesme Jelene Osvaldić kao da su nastale u nekom ljetnom poslijepodnevu, u smiraju, pa opisuje ljude koji se nakon ručka više„ne bore protiv muha“. Svi su pomi- reni i samo gledaju kako se sve vrti u krug. Posvemašnji spleen , melankolija. U pjesmi „Vrt“ govori o majci koja se trudi saditi vrt, ali nakon nje taj će vrt zarasti: Nitko od njene djece ne misli saditi život . Upravo ova sjajna pjesma govori o strahu od buduć- nosti, o besperspektivnosti, o svijesti kako smo se predali i postali zarobljenici naših neplodnih misli . Jer sve se odvija u glavi, ondje se gomilaju misli, stvaraju rečenice, a život se promatra sa strane jer to što živimo i nije život. Promatranje ljudi i pojava ono je što čini posebnom mladu pjesnikinju. Promatranje ljudi, ali i biljaka koje umiru. Očekivanje velike smrti, možda. Ili možda velike ljubavi. Želja da se vjeruje, ali i svijest da njezin pogled više nije pogled mlade osobe koja ima iluzije. Ili ipak ima