Nova Istra

348 KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI Darija ŽILIĆ Poezija Ingeborg Bachmann začudna je jer spaja vegetacijsko s metafizičkim, apstraktno i konkretno. Umjesto vječnosti, naše božanstvo je povijest, a uskrsnuća nema. Vrijeme koje teče jest ono koje pridonosi raspadu i smrti jer Boga nema. Ni psalmi se ne mogu pjevati jer ni sakrament se ne može udijeliti (pjesma „Psalam“). Sintagma oluja ruža iz pjesme „U oluji ruža“ ne govori o cvijetu ruže, već o trnju, pa stih noć je osvijetljena trnjem samo naglašava jezovitost poratnog nevremena. Izvrsna je pjesma„Dozivanje Velikog medvjeda“ jer se povezuju dva značenja – medvjed kao životinja i kao naziv za zviježđe. Zapravo je pjesma o dualizmu mišljenja i osjećaja. Igrajući se tim značenjima, pjesnikinja stvara neobičnu pjesmu u kojoj animalno postaje metafizičko, a zemaljsko i nebesko postaju jedno. Ipak se čitav život čini kao traganje za tom prvorođenom zemljom iz koje smo pali u ovaj mračni svijet, zemljom koja je nestala jer zanjihali su je potresi . Ponekad su pjesme kao slavljenje pretkr- šćanskih rituala („Pjesme s otoka“). U njima se i slavi ljubav, iskre koje prelaze gra- nice. No, govori se i o ljubavnom gubitku, koji je jednak gubitku svijeta jer tek ljubav donosi niz fovističkih slika, asocijacije koje pršte kao poetske rakete. A onda muk i hladnoća jer proljeća neće biti . U pjesmi „Nikakvih delikatesa“ govori se autopoe- tički o sintaksi, riječima, besmislenosti stilistike u vremenu u kojemu dominiraju troškovi, bolest, jad. A slogovi se prazno kotrljaju, kao u pjesmi posvećenoj prijate- ljici Nelly Sachs. U toj pjesmi „Vi riječi“ govori se o jeziku, riječima, smislu, potrebi neiskazivanja svijeta. Svijet će biti znak, bez označavanja. Čini se da ova pjesma propituje traumu koja nastaje zbog kolektivne krivnje, zbog nemogućnosti da se prihvati besmisao progona i smrti. Uostalom, Bachmannova je bila pripadnica vrlo važne Grupe 47, koju su činili pisci spremni na suočavanje sa stvarnošću i s post- nacističkim svijetom. Kako piše Davor Šalat u ogledu o ovoj autorici, pripadnici te grupe, a posebno inicijator, pisac Hans Werner Richter, smatrali su kako se nakon ratnih užasa i krivice, koja se nagomilala u Nijemaca zbog zločinačke ideologije i po- kretanja rata, ne može obnavljati predratna književnost, već se mora ustvrditi „nulto vrijeme“; od njega bi ponovno trebalo početi pisati književnost koja bi na neki način odgovarala poslijeratnim okolnostima. Upravo zato i Bachmannova propituje jezik, njegovu gnoseologiju, spominje pr- vorođenu zemlju. Putovala je u Prag, neke njene pjesme nadahnute su Češkom jer joj se ta zemlja činila kao Arkadija, a rijeke Dunav i Vltava označava kao rijeke dje- tinjstva . Potreba za potonućem, koju iskazuje u pjesmi „Češka leži na moru“, potreba je za jasnim mjestom, za neizgubljenošću . To je zemlja njezina izbora. Prozni je kontrapunkt dobro uklopljen u knjigu. „Undine dolazi“ neosimbolis- tička je proza ispripovijedana iz perspektive ženskoga vodenog duha. To je važno istaknuti jer čini se da je Undine i metafora lirske junakinje o kojoj pjesnikinja pjeva. Ona voli vodu, neuhvatljiva je, Nigdje ne biti, nigdje ne boraviti. Roniti, mirovati, kre-