Nova Istra

347 Darija ŽILIĆ KRITIČKI PRISTUPI I OSVRTI pisuje vrsna prevoditeljica Truda Stamać. Trideset i tri uvrštene pjesme izabrane su iz obiju autoričinih za života objavlje- nih pjesničkih knjiga ( Odgođeno vrijeme , 1953. i Dozivanje Velikog medvjeda , 1956.) te tek na prijelomu tisućljeća tiskane zbirke neobjavljenih stihova naslovljene Ich weiß keine bessere Welt (Ne znam za bolji svijet). Tome su pridodana tri prozna tek- sta: ulomak iz Frankfurtskih predavanja , govor pročitan prilikom dodjele Nagrade oslijepljelih u ratu za radiodramu Dobri bog Manhattana 1959. godine, te kratka proza Undine odlazi , zaključni tekst prve zbirke kratkih priča Trideseta godina , iz 1961. U ovim pjesmama zrcali se i pjesnikinjin turbulentan život, njezino promišlja- nje poratnoga nevremena, a govori se i o njezinu nomadizmu. Već u prvoj pjesmi „Isplov“ nalazimo metaforu plovidbe kao životnog puta, brod kao metaforu odvoje- nosti od kopna, kao bijeg, težački život u kojem se tijelo iscrpljuje i umara. U nizu pjesama autorica opisuje susrete s raznim zemljama, hladnoću novih podneblja te potragu za suncem koje razbija hladnoću. I posvuda odjekuje vrijeme, njegovo stablo s kojeg padaju bezglasna srca , kao okamenjeni cvjetovi . Nije slučajno da Bachman- nova pjesnika uspoređuje s Orfejem, ali taj pjev nije himnički, već mračan: znam govoriti samo tamno („Reći tamno“). Crnilo, mrak, šutljivost, zatvorenost – to su najčešći epiteti njezinih stihova. Progovara i o kolektivnom iskustvu, o izgubljeni- ma koji spavaju u gromovitim hodnicima, a svjetla nema niotkud. Posvuda mrak i tama, kao slika jedne strašne epohe. U pjesmi „Jesenji manevri“ nalazimo stihove koji svjedoče o tome: Put bijega na jug nama se ne zbiva / kao pticama. Pokraj nas, navečer, / prolaze ribarske barke i gondole, i koji put / me trun snom zasićenog mramora pogodi, / gdje sam ranjiva, ljepotom, u oko. / U novinama mnogo čitam o hladnoći / i njezinim posljedicama, o ludima i mrtvima / o prognanima, ubojicama i milijardama / santi leda, a malo o ugodnome . U pjesmi „Moja ptica“ nalazimo suprotnost te pero kao oružje s jedne strane i zavojačeni svijet s druge. I pojavljuje se želja za bijegom, za onim romantičarskim odlaskom sjevernih pjesnika na jug, u gajeve naranči. Ali utjehe nema jer teži dolaze dani . Zanimljivo je da se uz vrijeme veže izraz oročenost, gotovo merkantilni izraz koji pokazuje njegovu nemilosrdnost. Pjesnikinja govori o ispraznosti slave i potrošačkoga društva (pjesma „Reklama“) te o drugačijem živo- tu, od obale do obale . Kakav je uopće moguć život kada se rat više ne objavljuje / već nastavlja ? Svakodnevica se okrenula , postala iščašena; je li izlaz u bijegu, plutanju od obale do obale ? Pjesnikinja stvara hiperboličke sintagme, metaforika je maniristička, nižu se bujni asocijativni grozdovi slika u kojima se lirsko ja pojavljuje kao laudator temporis acti . Nema vječnoga svjetla: brod je prazan, kamen je slijep (pjesma „Veliki krajolik kraj Beča“). Nebo i zemlja stapaju se, jedno se u drugom ogledaju, pa tako nebo postaje npr. oranica.