Nova Istra

305 Alfons Freiherr von PEREIRA-ARNSTEIN 150. OBLJETNICA VIŠKE BITKE Mi smo sad plovili prema Visu, praćeni našim drvenim fregatama, koje su tako- đer sve gađale Affondatore . Ovaj je, nakon što su nam u pomoć došle i dvije oklopne fregate i kad je jedna od naših granata eksplodirala u njegovu trupu, konačno odlu- čio drugi put pokazati nam svoju krmu i udaljiti se prema zapadu. Nakon što je pramcem udaren i iz bitke izbačen Re di Portogallo , komodor Petz odlučio je – zbog požara na brodu i razbijenog dimnjaka, što je smanjilo izgaranje u kotlu, a prekinuta je jedna parovodna cijev i brzina je pala na samo pet milja na sat – povući se prema Visu, u nadi da se otok još nalazi u našim rukama. „Kao posljednji predstavnik jedne vrste brodova“ – piše Attlmayr u svojem djelu Der Krieg Österreichs in der Adria im Jahre 1866. ‒ „koja je stoljećima vladala mo- rima i odlučivala pomorske bitke, ‘Kaiser’ je napustio poprište bitke poslije slavne borbe protiv željeznih brodova.“ Kad nas je Affondatore ostavio, ispalili smo za njim još nekoliko pojedinačnih hitaca, a zatim prekinuli paljbu. Dobio sam zapovijed zatvoriti komore za barut i granate. Kad sam to izvršio, požurio sam se na palubu o tome izvijestiti zapo- vjednika, u skladu s propisima. Našao sam komodora na desnoj strani zapovjednog mosta, kako svojim dalekozorom gleda viške tvrđave. Također su svi časnici i kadeti okupljeni oko njega svojim durbinima motrili otok. Komodor je također bio ranjen u glavu i potočići krvi curili su mu niz lice. Kad sam mu podnio izvješće, odgovorio je „Hvala“ – i dodao – „kadete Perira, možete li raspoznati zastavu na tvrđavi S. Giorgio? Je li to naša zastava ili talijanska?“ Ovdje moram napomenuti kako sam na brodu bio poznat po oštrom vidu. Stoga sam s durbinom – unatoč velikoj udaljenosti i jakom lepršanju zastave na vjetru – mogao jasno raspoznati vodoravne crveno-bijelo-crvene pruge naše ratne zastave. Kad sam to rekao komodoru, primijetio sam blagi izraz zadovoljstva na njegovu licu. Odmah zatim zapovjedio je kormilaru okrenuti malo nadesno prema ulazu u luku. Ponovno sam se požurio natrag na svoje mjesto. Na putu gore i dolje kroz bitnice na nekim je mjestima krv zbog ljuljanja broda tekla s jedne strane na drugu, a morao sam tu i tamo svojom sabljom micati s puta dijelove ljudskih tijela, kako ne bih na njih stao. Također sam iza jednog „demontiranog“ topa u jednoj od bitnica u sredini broda vidio kako uspravno stoje dva ljudska stopala, odsječena iznad nožnih zglo- bova, a iznad njih i dvije šake, odrezane ispod ručnih zglobova, kako grčevito drže jednu od pričuvnih šipki za punjenje topa pričvršćenu između brodskih greda. Mor- nar je najvjerojatnije baš htio uzeti pričuvnu šipku, kad ga je jedna granata raznijela. Kako bih podnio izvješće i drugom zapovjedniku, potražio sam ga, ali sam sa- znao da se nakon prekida paljbe povukao u svoju kabinu. Budući da je u Fažani od- mah poslije našeg dolaska sa svim pokretnim teškim ranjenicima prebačen na jedan