Nova Istra

285 KOD MARULA 2014 ı 2015. Artur u pržunu O, bijedo, bijedo, ti stvori čovjeka. Poreci svoju budalastu sreću s ovim iznimnim jadnikom i opozovi posljedice pogrešnih postupaka što legu mu se u glavi. Brižni se Artur igra s leševima, igra se mlina i domina. Doma ‘odi, bijedo, i raspleti svoje divne male čvorove. Pusti na miru brižnog Artura i njegove stršeće kosti. Ključne mu kosti polomljene vire kao koplja, a trnovite fibule odbijaju napade proždrljivih mrtvaca. Pokušavaju kroz njih provući svoje oteklo, natrulo meso. „Pusti! Pusti nas unutra!” nagovaraju. „Samo da pokusimo; samo da pipnemo. Samo na tren da otpočinemo prije dugog puta u nikamo.” Ali nepomičan poput kipa moj hrabri je mali vojnik. Manawydane, Manawydane, zašto si srca tako kamenog? Pryderi, Pryderi, što strpa medvjeda u zatvor? Taj medvjed je pogrizao glave mojih malih kositrenih voj- nika. Pravda će se udijeliti kada se udijeli u punoj mjeri moga svakog hira. Srca ste kamena, kad se poigravate s tako plemenitim divljakom! Srca kamena. Bijeda voli društvo i ne mrda. Lepeće oko svoga novog druga koji je gaji u svojoj glavi, a glava mu u šakama. Nema kraja, nema tome kraja. Sunce prži i kiša lije, budućnost se prostire preko dugog i širokog ničega. Kralj Artur Medvjed Ovdje sjedi, izabrani. Medvjed zapečaćen u ljudskom tijelu cijelu vječnost se upirući da ujde. Pogled čvrst i prodoran, oštri se zubi kese. Žalite lice čovjeka koji ne pozna- je strah. Ovdje sjedi, izabrani, nedodirljivim ga čini šešir njegove stranke. Lobisti padaju ničice pred njegovim visokim plastičnim prijestoljem. Cjelivaju prs- ten od slatkiša. Klanjaju se pred njegovim uresima jer na ulici ih tjera da se prostru jednom gestom svoga širokog dlana. Plešite! Naređuje, a lutkari potežu konce i igračke-ljudi skaču u zrak, ruke i noge trzaju se, usta i zubi kriče. Družica mu Kraljica sjedi ovjenčana mrazom. On smije se, dodiruje joj ruku, ali se odmah povuče. Njezine su oči nezaljubljene, ona ne govori ništa. Plešite, plešite! I pupe plešu. Plešu sve dok im pot ne natopi pod i smrad ne ispu- ni dvoranu. Pijanci idu van, bljuvati i pišati. Crvene plastične čaše posvuda – jedan nezasitnik gazi po njima na putu do obilja trpeze. Žderi, gutaj, i zadnji truli zalogaj. Tvoje tijelo ne zna da si uvaženi pretili ministar u vladi. Žderi ili gladuj. Svo vrijeme oni plešu, i dalje plešu, vrtoglavo, posrću, cvile, potplati grme, glazba struže i bruji i vrišti. Boje teku, lipte iz nepoznata izvora. Kralj gladno gleda sa svog sklepanog prijestolja, svileni konci lagano ga vežu za uzuse. Ali Kraljica ne treba konce da bi bila stijena. Plešite, plešite, pupe moje! Plešite, a ja će se hraniti vašim izbljuvcima i znojem.