Nova Istra

23 Irena LUKŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST perice, deterdžent, tenisice, sunčane naočale. Da, čudno je što mama nikad nije bila u inozemstvu jer je govorila francuski i njemački, a i voljela je upoznavati nove ljude. Poznanstva je sklapala posvuda: na poslu, u vlaku, u trgovini. Jednom je, vraćajući se s nekog seminara u Zagrebu, upoznala čovjeka koji ju je portretirao olovkom i to prilično vješto. Crtež je uokvirila i stavila na vidno mjesto u dnevnoj sobi. Nije to bio izraz neke taštine, mislim, nego najprije želje da sa zida ukloni reprodukcije koje je baka darovala njoj i tati prilikom useljenja u novi stan. Jedna je slika bio Ba- kanal Celestina Medovića, vrlo čudan prizor prežderavanja s puno dima na tamnoj pozadini, koji me podsjećao na prvi ili drugi razred osnovne škole kad sam izostala s nastave zbog ospica. Gledala sam, sjećam se, u tu reprodukciju i razmišljala kako je bolest zapravo raspoloženje, igra loše odabranih boja i latentna isključenost iz vanjskoga svijeta. Bakanal mi je bio projekcija bolesti. I zato sam svaki put, kad bih uhvatila neku prehladu ili glavobolju, podsvjesno mrzila bakin dar na zidu. Mami Medovićeva slika možda nije simbolizirala bolest, ali nešto neugodno sigurno jest. Jer ju je s prevelikom radošću odnijela u podrum, među stvari koje je šteta baciti, ali i nemoguće ostaviti na udaru pogleda. Što bi rekao vojvoda Draško iz Njegoševa Gorskog vijenca ,„Nema toga ko s’ ne boji čega, da ničega, kano svoga hlada.“ Mama je u svoj blok s crvenim koricama unijela samo dva putopisa odnosno kva- ziputopisa. Jedan zapis govorio je o vožnji biciklom do Karlovca, a drugi o sindikal- nom izletu na Petrovu goru. U Karlovac je išla jednog sunčanog dana s kolegicom Zlatom koja je imala ljubavnika krojača. Zlata je upravo dobila novi bicikl, speci- jalku , od muža koji je vjerovao da mu žena bicikliranjem do Karlovca i natrag želi smršavjeti. No ona uopće nije bila debela. Mama je tu predstavljala paravan. Obje su radile dosadan posao u Komunalnoj banci i odlazak biciklom u Karlovac trebao je biti neka vrsta razonode. Duga Resa u to vrijeme nije pružala neke značajnije mogućnosti zabave. Čovjek je mogao svratiti na partiju šaha u Društvo inženjera i tehničara , posuditi knjige u skromnoj knjižnici ili večer provesti u kinu. A ljubovanje sa šnajderom koji je neodoljivo podsjećao na Clarka Gablea bilo je nešto uistinu posebno. Mama je pisala kako su Zlata i ona zajedno stigle do glavne autobusne stanice i onda nastavile svaka svojim putem: kolegica na obalu Kupe, u neuredan krojačev stan, a mama u obilazak dućana u glavnoj ulici: Peko , Standard konfekcija , Obrtnička zadruga , Borovo , Narodne novine , Partizan . Kad se više nije imalo što gle- dati, otišla je u park, sjela na klupu i čitala knjigu koju je donijela u plastičnoj vrećici. Krojačevo ime nije se spominjalo u bilješci. Također nije otkrivala je li se u dućanima čije je izloge gledala možda zainteresirala za neki izložak. Napisala je da im je od autobusne stanice u Karlovcu do željezničkog prijelaza u Dugoj Resi trebalo četrde- set minuta. Stigle bi, veli, puno brže da je cesta na cijeloj dionici asfaltirana: ovako su morale silaziti na dvama teškim usponima i gurati bicikl po oštećenim kamenim