Nova Istra

216 OGLEDI I ZAPISCI Đuro VIDMAROVIĆ „jugoslavenstvo“ ljudima omogućavalo izbjegavanje prijelaza na srpstvo, iako je u stvarnosti bilo u funkciji toga. Zbog navedenih povijesnih iskustava, među bokoko- torskim se Hrvatima pojavila autocenzura kao oblik straha od vlastita etnonima. S tim strahom ide i strah od lingvonima, odnosno strah od nazivanja materinskoga je- zika narodnim imenom. Prateći literaturu o Hrvatima u Boki kotorskoj, uključujući i djela kojima su autori njihovi pripadnici, možemo uočiti razvoj ovakve autocenzure do apsurdnih razmjera, odnosno do potpunog prešućivanja narodnoga imena. Autocenzura ili strah od etnonima još i danas žive u svijesti nekih bokokotorskih Hrvata. Pri tome se uočavaju nijanse: jedni etnonim izbjegavaju u javnome općenju i na radnomu mjestu, ali kod kuće, odnosno u obiteljskom i prijateljskom krugu to ne čine. Tako se ponašaju jer većinska sredina njihov etnonim ne podnosi, pa ga čak i diskreditira. Mnogo ovisi od signala koje šalju vodeće političke strukture. Drugu skupinu čine oni bokokotorski Hrvati kojima se ugasila historijska narod- na svijest, odnosno svijest o pripadnosti hrvatskome etnosu, ali se još nisu inkor- porirali u drugi etnos niti su prihvatili njegovu identifikaciju kao svoju. Ta skupina koristi etnik Bokelji kao supstitut za definiranje vlastite etnički ruinirane samobit- nosti. Oni su na putu asimilacije. Treću skupinu čine pojedinci koji su se potpuno asimilirali, odnosno koji su se odnarodili. Unutar ove skupine nalazimo osobe koje se stavljaju u funkciju asimi- latora/odnarođivača svojih bivših sunarodnjaka. Njih političke strukture iz većin- ske etnije koriste kao alibi za protuhrvatsku diskriminaciju, odnosno za izigravanje prava Hrvata kao etničke manjine na zakonsku zaštitu. To se čini tako da se odna- rođeni pripadnik hrvatske manjine imenuje na neku političku dužnost, od lokalne razine do viših razina vlasti, ali se pri tome od njega traži da pred javnošću, poglavito stranom, ističe svoj etnonim. Vlast tada može kazati: pa što ti Hrvati gnjave, evo imaju gradonačelnika, zastupnika, ravnatelja itd.! U BiH se išlo tako daleko da su pripadnici političke elite brojnijeg etnosa odredili asimilatora kao zastupnika Hrvata, a pripadnicima biračkog tijela koji pripadaju većinskom etnosu, posredstvom stranačke mašinerije, naredili da za njega na izbo- rima glasuju. Rezultat: što ti Hrvati hoće, pa evo imaju „svoga“ čovjeka na visokom položaju! U Srbiji je ovakva manipulacija dovedena do paroksizma kada je asimilant Sejdo Bajramović određen kao član Predsjedništva SFRJ u ime Albanaca s Kosova. U višeetničkim zajednicama, u kojima dominira jedna etnija, asimilanti su na visokoj cijeni.