Nova Istra

21 Irena LUKŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST je tati stigao Fićo , mali obiteljski auto bijele boje, s kromiranim letvicama i dvojim vratima koja su se otvarala prema naprijed. Službeno je to bila Zastava 750 . Auto sad više i nije bio neka senzacija. Naši susjedi odavno su nabavili veće i bolje auto- mobile, Fiat 1300, Ford Taunus i Škodu 1000 MB , no tata je govorio da Fiću ne bi mijenjao ni za kakva skupa kola. Mama u svome dnevniku uopće nije registrirala auto koji smo čekali godinu dana. Da, točno godinu dana je prošlo otkako je tata uplatio milijun dinara nekom poduzeću koje je prodavalo vozila kragujevačke tvor- nice Crvena zastava . Možda je to predugo čekanje stvorilo učinak suprotan onome što ga je proizveo televizor. U našoj smo ulici, naime, prvi nabavili televizor: bio je to glomazni aparat marke Rudi Čajavec , crno-bijeli, naravno. Susjedi su k nama dola- zili gledati prijenose popularnih festivala zabavne glazbe, onog u Sanremu, recimo, u Opatiji, Splitu ili Zagrebu, za što smo morali posebno urediti malu sobu kako bi svi zainteresirani mogli pratiti nastupe pjevača. Za improvizirano gledalište nismo imali dovoljno stolaca pa smo pred televizor namjestili klupu iz dvorišta. Srećom, televizijski je program počinjao kasno poslije podne i nije trajao dulje od četiri-pet sati, tako da nam nije bilo teško puštati susjede da uživaju u čudu moderne tehnike. Ubrzo su, uostalom, ljudi oko nas počeli nabavljati televizore i publika se prorijedi- la. Nakon godinu ili dvije klupu smo vratili u dvorište. A auto? Auto je jednostavno došao prekasno, dakle, u krivo vrijeme ili uopće nije trebao doći. Na pokusnu vožnju do prvog sela, a to je nekih pet kilometara od Duge Rese, roditelji su išli sami. Tata je vozio polako i bojažljivo. Do cilja je triput stao i izašao provjeriti podnose li gume cestu s puno rupa i rade li žmigavci, a za vrijeme vožnje neprestano je ispitivao mamu čuju li se sumnjivi šumovi u motoru ili to lupa čep od Cockte koji je pao pod sjedalo. Premda promet nije bio gust, ljutili su ga razni sudionici: zaprežna kola, na primjer, koja bi se stvorila na cesti baš u trenutku kad bi neko vozilo nailazilo iz suprotnog smjera, tako da ih nije mogao pretjecati. Kamioni su ga užasavali, mislio je da zauzimaju cijelu cestu i da se neće moći mimoići. Za vozače koji su sjedili za upravljačem boljeg automobila govorio je da luduju i da će jednoga dana tako glavu izgubiti. Nakon te probne vožnje mama je rekla da nema volje ići u auto-školu. K vragu i auto! Dnevničke listove na kojima je trebala pisati o našem prvom autu mama je is- punila osvrtom na putopisne reportaže iz svojeg omiljenog tjednika. Jedna je imala naslov Siromasi u zemlji bogatstva: Kongo i otkrivala je kako se u srcu afričkog kon- tinenta, obuhvaćena porječjem Konga, smjestila država poznata po nevjerojatnom prirodnom bogatstvu. Čega li sve nema na tom području! Mahagonij, kobalt, bakar, uran, zlato... i tko bi sve nabrojio! Međutim, stanovnici od toga nisu imali znatnije koristi. To prirodno bogatstvo, osobito rude, eksploatirali su stranci, koji su imali i trideset puta veće plaće od domaćih ljudi. Stoga su u Kongu stalno izbijali sukobi sa