Nova Istra

20 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Irena LUKŠIĆ kraju je završio i fakultet te postao inženjer građevine. Mama se dugo nadala da će se mladi susjed oženiti kćeri jedinicom gospođe Tilde. Bili su savršen par: ona uči- teljica, on inženjer. Kad bi zagrljeni prolazili večernjim korzom, ljudi su se okretali za njima sa smiješkom. Međutim, u jednom trenutku njihova se veza neobjašnjivo raspala: mladić je otišao u Njemačku, a djevojka se udala za svoga kolegu učitelja. Pričalo se da je mladića u Münchenu ubio neki razbojnik. Johna pak Kennedyja, koji je upravo postao američki predsjednik, mama je do- življavala kao filmsku zvijezdu, a ne kao ozbiljnog državnika. Čovjek je uvijek bio nasmijan i duboko uronjen u stvarnost. Nikoga se i ničega nije bojao, iako se u vri- jeme njegova mandata dosta zveckalo oružjem. Kolega mu s druge strane barikade, Nikita Hruščov, stalno se hvalio uspjesima sovjetske teške industrije, osvajanjima svemira i uzornom poljoprivredom, a on, John Kennedy, vozio se u limuzini zajedno sa svojom lijepom ženom Jacqueline i mahao oduševljenim fanovima baš kao Burt Lancaster ustreptaloj publici u jednom od svojih najpoznatijih filmova. U maminom je dnevniku bilo i reklama. Bili su to kratki opisi nekih proizvoda u trgovinama, koji su djelovali kao odgovori na neka vrlo obična pitanja. Recimo, Varteks odijela : široki asortiman Varteksove konfekcije zadovoljit će i vaš ukus. Za novi uređaj Pionir Radioindustrije Zagreb ili, skraćeno, RIZ , pisalo je da je prvi radio- prijemnik u nas koji je izrađen sa štampanim krugovima. Imao je kratki i srednji val i magično oko. Mama sad više nije imala vremena isprobavati recepte fine kuhinje, a i teta Tilda je nekako ušutjela u Rijeci pa su u notesu crvenih korica počele izranjati poruke proizvođača instant hrane kao, primjerice, naslov Argo special i podnaslov „govedska juha sa mesom u obliku riža“. I objašnjenje: to nije obična juha, to je nešto sasvim drugo. No nismo jeli industrijsku hranu. Bila je to samo mala antologija promidžbenih poruka iz doba socijalizma. Kad je mama nakon završenog Ekonomskog fakulteta postala direktorica velikog uslužnog centra, već sam se našla u višim razredima osnovne škole i počela naveliko pomagati u kućanstvu. Najviše me veselilo ići u kupovinu i na povratku zastati kraj novinskog kioska. Bila je to neugledna kućica koju je jednostavno trebalo maknuti iz središta mjesta. Prozirni lak s letvica odavno se oljuštio i čovjek bi izdaleka pomislio da je donja polovica objekta premazana srebrnom bojom za dimnjake, i to lošom. Gornja polovica bila je u staklu i tamo su bile načičkane filmske, glazbene i sportske revije. Na svakoj od njih neko poznato lice. Mick Jagger, Slaven Zambata, Alain Delon, Nuša Marović, George Best, Arsen Dedić, Twiggy. Svi nasmijani i zagledani u točku koja krije nešto jako privlačno. Srećom pak je vrijeme obilovalo celebrityji- ma te su prodavačice svaki dan postavljale nova lica u svoj skromni izlog. Čak nije bilo mjesta za sve slavne ljude vrijedne naše pozornosti i ljubavi. U toj fascinaciji skromnim kioskom i njegovim glamuroznim stanovnicima nisam niti primijetila da