Nova Istra

186 NOVI PRIJEVODI Drago MEDVED Drago Medved (Ponikva / Šentjur kod Celja, 9. siječnja 1947. – Nova Cerkev / Vojnik kod Celja, 7. siječnja 2016.), slovenski je pjesnik, publicist i slikar. Školovao se za grafičara u Ljubljani, gdje je završio i studij novinarstva. Od 1988. do 1992. bio je novinar i komentator kulturne redakcije dnevnog lista Delo , a od 1992. do umirovljenja radio je kao samostalni novinar i slobodni umjetnik. Bavio se književnim i likovnim stvaralaštvom, proučavanjem vinske kulture i kulinarstva, te pisanjem zavičajnih publikacija. Bio je jedan od osnivača celjskoga književnog časopisa Obrazi (1969.), Tjedna domaćeg filma u Celju (1971.), te autor i urednik brojnih radijskih emisija. Napisao je scenarij za film Istina o vinu , držao predavnja o vinskoj kulturi diljem Slovenije i Austrije, te stekao titulu vinskog viteza Europe (Ordo equestris vini Europae). Od brojnih autorskih i uređivačkih djela valja istaknuti: Monografija o kiparu Vasiliju Četkoviću (1988.), Trta življenja (Loza života, 1992.), Slovenski Dunaj (Slovenski Beč, 1995.), Vinski brevijar (1997.), Donava (Dunav, 2001.), Stoletne gostilne na Slovenskem (Stoljetne gostionice u Sloveniji, 2002.), Omizje (Za stolom, 2004.), Monografija o slikarici Darinki Pavletič Lorenčak (2005.), te pjesnička zbirka Botritis (Botrytis, 2007.). Svoja likovna ostvarenja izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama (Ljubljana 1965., Velenje 2002., Trst 2004., Celje 2004., Zemun 2005., Novo Mesto 2007. i Maribor, 2013.). Drago Medved u prvom je redu pjesnik i slikar čija djela odlikuje stvaralački nespokoj, želja za izvornim postojanjem i nepatvorenom čovječnošću. U ciklusu pjesama Istarske elegije nazdravlja Bogu malvazijom i motovunskim teranom, oduševljen je crvenom zemljom koja rađa zeleno, divi se seljaku koji živi u sebi kao stoljetni muzej čežnji i uspomena. Sva nadahnuća morem, suncem, maslinama, boškarinima, vjetrom i kamenom dovode ga do spoznaje da se isplati mučiti i živjeti za oči željne ljubavi. Središnji ciklus pjesama u ovom izboru ima naslov „Botrytis“, što u prijevodu znači plemenitu plijesan na bobicama grožđa, koja poboljšava kvalitetu berbe. Pod tim je naslovom Drago Medved u pedesetoj godini sabrao i objavio svoje rasute pjesme koje su doista urodile zrelom pjesničkom berbom. Berbom popraćenom„božanskom glazbom koja se razlijeva obzorjem probuđene svjetlosti“. Ta glazba podsjeća pjesnika „na vremena kad prostor nije bio vrijeme, a vrijeme je bilo iščekivanje“, te budi u njemu „svijest da srce zapravo podaje energiju duhu i glavi ne dopušta naređivati ondje gdje prebivaju snovi kao tihi plamen sreće“. U završnom ciklusu „Reminiscencije ili nejasna sjećanja“ Medved daje prednost prispodobama o pjesniku, generacijama, prolaznosti, zlatnoj jeseni i ljubavi. Ne želi biti market-pjesnikom, „vraća se onamo gdje je sve tuđe, gdje je sve daleko, gdje je jedino praznina blizu“. Praznina i prisjećanje na „topolu u Toskani, šansonu u Parizu, vino u Slovenskim Goricama i prijatelje u srcu“. Prisjećanje uz najiskreniji molitveni vapaj:„Ljubavi, moli za nas!“ Izbor, prepjev sa slovenskoga i bilješka: Božidar Brezinščak Bagola, Hum na Sutli