Nova Istra

17 Irena LUKŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST ku nadovezala zapisom da se oduvijek divila njegovom daru. Umjetnik nije samo čovjek koji drukčije doživljuje stvarnost. On je ponajprije kreator svijeta u kojemu živimo. No, nemaju svi ljudi osjećaj za ono što vrijedi, za ljepotu i sklad, pa se sjetila prvih poratnih godina kad je Miro bojao oronule drvarnice u radničkom naselju Inzl u želji da sivim i često trulim daskama udahne novi život i smisao. No susjedi su se ljutili prijeteći da će mladoga umjetnika prijaviti učitelju. To su packarije, go- vorili su, rugoba, užas! Te mrlje ništa ne predstavljaju! Mama je pak bila svjesna da su umjetnici nerazumljivi širokim narodnimmasama i da tu ljutnju ne treba shvatiti ozbiljno. Osim toga, ti ljudi nisu dovoljno obrazovani, a rade puno i teško, i nemaju vremena za kulturno uzdizanje. Umjetnici su sasvim drugi svijet, oni vide ono što većina ne vidi ili se boji vidjeti. Stoga je za mamu Mirina izložba u Zagrebu dokaz da produhovljeni i obrazovani ljudi znaju što je umjetnost i da cijene prave majstore. Ljudi s dugoreškog Inzla sigurno nisu puno toga vidjeli u životu pa se agresijom brane od nepoznatih im stvari. Slikari tobožnje packanje ne osjećaju kao dokolicu ili hir, nego ga zdušno brane kao jedan od mogućih izraza. Mama je između dvije dnevničke stranice umetnula anketu izrezanu iz jednog ozbiljnog tjednika i obrubila je crvenom olovkom. Tu je pisalo: Peđa Milosavljević: Ne vidim razliku između apstraktne i figurativne umjetnosti. Ako slikar ima što reći, može se izraziti na oba načina. Zlatko Prica: Moja vlastita iskustva u proučavanju likovnih pojava u svjetskim razmjerima, sumirajući dostignuća u velikim vremenskim rasponima, udaljuju me od uskogrudnih i brzopletih kategorizacija kojima se nastoji školnički srediti sve u dvije kutije: apstraktno – neapstraktno. Ferdinand Kulmer: Slikam apstraktno zato što me drugačije slikati ne veseli. Josip Vaništa: Treba li ponoviti da slikarstvo nije nikad bilo pitanje figuracije i apstrakcije? Mamino je lice sjajilo posebnom radošću kad bi se govorilo o umjetnicima. Neki univerzalni simbol stvaraoca za nju je bio Ivan Goran Kovačić, pjesnik koji je polazio gimnaziju u Karlovcu. Često je pričala kako je taj veliki duh živio kao podstanar kod školskog podvornika u trošnoj prizemnici. Tu je uz treperavo svjetlo do dugo u noć prevodio stihove Lorda Byrona i onda ih slao djevojci u koju je bio zaljubljen. Bila su to svojevrsna ljubavna pisma puna tajnih signala: