Nova Istra

16 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Irena LUKŠIĆ nje tvornice: Trikon , koji je proizvodio odjeću, i Tekstilanu , koja je proizvodila tka- nine. Mama je otkrila još jednu zanimljivu sličnost između dvaju mjesta: Duga Resa leži 60 kilometara južno od Zagreba, a Kočevje 60 kilometara južno od Ljubljane. I, naravno, nije propustila spomenuti da je u Kočevju rođen poznati glumac Bert Sotlar, kojega je ne tako davno gledala u filmu Ne okreći se, sine . U našemu malom kinu s tamnim drvenim podom. Iz tog prostora, u kojemu je prije rata bila mesnica, pamtim preglasne filmske žurnale kao prethodnice glavne projekcije. Žurnali su bile kratke crno-bijele reportaže o događajima u zemlji i svijetu, na primjer: umro ame- rički filmski i kazališni glumac Humphrey Bogart, ukinute vize za ulazak stranaca u Jugoslaviju, Podravka počela proizvoditi krem juhe u vrećici, Sovjeti lansirali satelit Sputnik 2 s psom Lajkom, Nobelovu nagradu za književnost dobio Albert Camus i tako dalje. A filma se ne sjećam niti jednog, jer bih utonula u san već nakon prve dramatične vijesti na velikom platnu. U maminom dnevniku nije bilo opisa mojih školskih dana. Ni prvog, ni bilo ko- jeg kasnije. Razlog je ležao u pretpostavci da je ona školu doživljavala samo kroz moje priče, bolje rečeno pritužbe na neke učenike s kojima se nisam najbolje slagala. Samo jednom je sudjelovala u mojoj školskoj svakodnevici, i to kad je naš razred išao na izlet u Karlovac. Učiteljica je zamolila dvoje ili troje roditelja da se priključe kao pratnja. Išli smo, sjećam se, radničkim vlakom. Nakon dvadesetak minuta truckave vožnje kompozicija se zaustavila na ulazu u željezničku stanicu. Kondukter je žurno prošao kroz zadimljene i zagušljive vagone vičući da vlak do daljnjega neće nastaviti put jer se snima film. I doista, mnoštvo ljudi muvalo se oko željezničkog mosta. Učiteljica je rekla da ćemo sići niz nasip i potom krenuti prema središtu grada. No, nama se nije nikamo išlo. Htjeli smo vidjeti kako se snima film. Jedna mama iz prat- nje objasnila je da rade nekakvi povijesni spektakl. Glumice su nosile duge haljine i velike šešire, a glumci tamna odijela i polucilindre. Govorilo se talijanski. Redatelj je imao tamne naočale i stalno se ljutio tako da je dvoje glumaca, koji su očito igrali ljubavnike, u beskraj ponavljalo jednu te istu scenu: on se okreće i odlazi, a ona tre- nutak čeka i onda potrči za njim po tračnicama željezničkog mosta mašući bijelim rupčićem i vičući: – Scrivi! Scrivi! Učiteljica i roditelji iz pratnje zacijelo bi dugo zadivljeno gledali taj filmski rasta- nak da nam to nakon nekog vremena nije dosadilo i počeli smo žamoriti. Neki su se đaci žalili da su gladni, drugi su bili žedni, trećima je smetalo sunce. Mamu je dosta brinulo to što će biti sa mnom nakon završene osnovne škole. Ponekad smo o mom budućem zanimanju oprezno razgovarale i dalo se naslutiti da me nekako vidi kao umjetnicu. Ali nije bilo jasno kakvu. Njen nećak Miroslav Šutej tih je ranih 60-ih imao prvu samostalnu izložbu u Studentskom centru u Zagrebu. Kritika se vrlo pohvalno izrazila o njegovim radovima, na što se mama u dnevni-