Nova Istra

15 Irena LUKŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST Na sljedećoj slici smo mama i ja: ona me drži u naručju, a iza nje se uzdižu stab- ljike kukuruza. Fotografija je napravljena ispred zgrade u koju ćemo useliti godinu dana kasnije. Kukuruz je jedna od prvih atrakcija koju nosim iz djetinjstva. Prije kukuruza zapamtila sam samo dio terase s lokvom vode iznad stana u kojemu smo živjeli do moje druge godine. Roditelji nisu po dobru pamtili taj prostor. Ne zbog sive boje koja je posvuda, nego zbog brojnih sustanara. Bilo je tamo puno soba i jedna golema kuhinja koja je na podu imala crne i bijele pločice. U kutu se nalazio štednjak na drva s pećnicom i kotlićem s vodom. U stanu su živjele dvije obitelji i jedan samac, inženjer. Potonjeg čovjeka slabo se sjećam jer je ubrzo odselio u zgradu preko puta naše, koju je tvornica izgradila za svoje radnike bez familije. Sjećanje na sivu terasu na kojoj svjetluca lokva od kiše uvijek bi me, kad bih prolazila bivšom četvrti, zaintrigiralo pitanjem jesu li roditelji još nekog djeteta odabrali to mjesto za trajnu uspomenu. Nikad nikoga nisam vidjela da stoji ili hoda tim čudnim prosto- rom. Kukuruzište pak pamtim kao izgubljeno simboličko utočište. Visoke stabljike kukuruza, zabilježene na fotografiji, na neobjašnjiv su način nestale ispred zgrade u koju smo doselili i pojavila se škola. Nisam zapamtila nikakve građevinske ra- dove, materijal ili buku. Nikakve ljude koji su se muvali i nešto objašnjavali, ništa. Vjerojatno nisam htjela prihvatiti rastanak s bezbrižnim danima djetinjstva. Jednog jutra mama je došla s posla i rekla mi da počinje nastava. Sigurna sam da je i prije spominjala školu, ali ja to nisam htjela čuti. Kraj bivšega kukuruzišta žamorilo je mnoštvo djece i odraslih. Sve se kovitlalo u nekakvoj maglenoj kugli koja je pri- jetila strašnom eksplozijom i uništenjem svijeta koji je dotad postojalo. Mama to, međutim, uopće nije spomenula u svome dnevniku. Nekoliko puta prelistala sam stranice za koje sam pretpostavljala da bi mogle imati veze s danom kad sam otkrila da na mjestu uredno poredanih stabljika kukuruza stoji škola, ali nisam našla ništa znakovito. Bila je tu kraća bilješka o anketi u jednom tjedniku, koja je otkrivala da je posljednje godine petoga desetljeća prosječno hrvatsko kućanstvo imalo radio-apa- rat, električno glačalo, električno kuhalo i šivaći stroj. Na pitanje pak što žele, ljudi su odgovarali: auto, hladionik, perilicu, televizor i motor za čamac. Iza te bilješke mama je umetnula pismo kojim joj tata javlja da uskoro stiže kući. Bio je to list papi- ra istrgnut iz rokovnika na kojemu je sitnim slovima pisalo da je boravak na svježem šumskom zraku znatno pridonio oporavku i da se sad odlično osjeća te je molio mamu da nekako sredi da pošalju džip po njega. Tvornica je imala crnu limuzinu Lincoln Cosmopolitan u kojoj se vozio direktor, a tata je, kao sekretar, imao pravo na džip i vozača. Tvornički džip bio je nekakav smiješni Steyr s pomičnim krovom. Mama je uz umetnuto pismo dodala da je Kočevje općina prijateljica s Dugom Re- som, a poveznicu čini tekstilna industrija. Duga Resa ima Pamučnu industriju , jedan od najvećih tekstilnih kombinata na južnoslavenskome tlu, a Kočevje ima dvije ma-