Nova Istra

14 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Irena LUKŠIĆ no ili neizravno pripadali vlasti. Zdenko je tu bilježio posjete delegacija iz zemlje i inozemstva. I pozive moćnih političara, koji su tražili da im se pošalje damast. Opet nema oznake godine, ali po predmetima na stolu reklo bi se da je riječ o prvoj polovici 50-ih. Onda jedna skupna slika ispred tvornice. Na poleđini piše: Tvornička konferencija narodne omladine 1955 . Zanimljivo je koliko su u ta siromašna vremena ljudi pazili na odijevanje: svi su nosili odjeću u skladu s modnim očekivanjima vremena. Čak je i Ivica, siromašni mladić iz obližnjeg sela, od prijatelja posudio elegantno odijelo za ovu skupnu fotografiju. A tipkačica Eva imala je šal koji joj je poslala sestra iz Amerike. Iste godine, u prigodi 10. obljetnice oslobođenja Duge Rese, Zdenko drži govor ispred spomenika palim borcima. Što reći? Ništa. Svi koji su obavljali neke važnije dužnosti u privredi morali su se i društveno-politički angažirati. I, na kraju, spomenički kompleks ispred Pamučne industrije , djelo akademskog kipara Belizara Bahorića. Ne piše iz koje je godine, ali dade se naslutiti da je osvanuo godinu ili dvije prije posjeta druga Tita (i drugarice Jovanke) tekstilnoj tvornici. Sve je još čisto, lijepo uređeno i ukusno. U malom bazenu ispred kamenog kvadra sa željeznim partizanom na vrhu plivale su male smeđe kornjače. Usporedo s bazenom pružala se gredica sa cvijećem. Kronike kažu da su na ovome mjestu seljaci nekoć donosili svoje proizvode i prodavali ih radnicima. Dakle, neka vrsta tržnice. Eto, to je sadržaj albuma koji su iz nekog razloga ispali odbačeni. Slike u novom fotoalbumu bile su moja biografija. Na prvoj fotografiji predstav- ljena sam u zatvorenim kolicima. Ležim na mekim jastučićima bijele boje i gledam svijet. Na uzglavlju se ističu mamine sunčane naočale. U drugom planu vidi se po- šljunčana staza u parku. Vani je proljeće. Imam dva mjeseca. Rođena sam, naime, u ožujku. Na dan kad je na širem karlovačkom području zapao veliki snijeg. Na sljedećoj slici je ljeto i ja sjedim ispred zgrade u kojoj je živio dio tatine obitelji: baka Antonija raščupane sijede kose sjedi na stolcu i pogled usmjerava negdje u daljinu. Iza nje, u travi izvaljene smo mama, ja i teta Tonka, kći žene na stolcu, koja je svima okrenula leđa. Tek nedavno sam otkrila da postoji neki tajni znak u pojavi bake Antonije. Antonija nije tatina prava baka. Prava baka zvala se Marie i umrla je još dok je obitelj živjela u Ostravi. Djed Antonin, čovjek nevjerojatno sličan njemačkom filozofu Martinu Heideggeru, oženio se prije preseljenja u Dugu Resu mlađahnom Antonijom Skřidlo iz moravskog Misteka. S njom nije imao djece no svi su je zvali mama odnosno stara mama. Okrenuvši leđa fotografu, Antonija je dala do znanja da izvorno ne pripada obitelji.