Nova Istra

13 Irena LUKŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST sredinom 40-ih godina on i nije imao druge odjeće do replike kostima koji je njegov omiljeni glumac Nelson Eddy nosio u filmu Bijeli jorgovan . Toni je znao napamet sve riječi što ih je Eddy kao Paul Allison izgovorio svojoj partnerici Jeanette Mac- Donald. Jeanette se u Bijelom jorgovanu zvala Marcia Mornay. Film je igrao u kinu Balkan u Zagrebu. U dnu maksimirske fotografije utisnut je vodeni žig majstora fotografa: Rex. Sljedeća slika predstavlja Zoru naslonjenu na ogradu mosta u selu Lipa nedaleko od Generalskog Stola. Godina bi mogla biti četrdeset i šesta, sedma. Na drugoj obali rijeke Dobre vidi se kurija ugledne obitelji Šibenik. Za Zoru je Šibenikov posjed izraz društvenoga uspjeha kojemu je težila. Uvijek se divila ljudima koji su znali stvoriti nešto značajno. Nešto posebno. Posebnost i ljepotu Zora nije nala- zila u velikoj kući i brižljivo održavanom voćnjaku nego u kamenoj ogradi koja je opasivala širi prostor kurije. Sve obitelji u selu Lipa imale su običan drveni plot koji namjernikovu oku ništa nije skrivao, a i lako se mogao preskočiti. Preko plota obično je bila bijeda i očaj. Pas na lancu i klupica na kojoj se grijala zimogrožljiva baka. Šibenikova kamena ograda bila je simbol plemenitosti koju treba štititi od primitivizma i destrukcije. Obitelj je imala respektabilnu kućnu knjižnicu i luksuzni automobil. Rijeka Dobra, koja je protjecala ispod njihova – kako su govorili – dvora, stvarala je velike probleme seljanima s jedne i druge obale. Rijeka je na ovome mjestu bila najplića i svi su je prelazili skakućući po velikim kamenim blokovima koji su virili iz vode. U vrijeme obilnih kiša tako bi narasla da se nije moglo prijeći s jedne obale na drugu čak niti zaprežnim kolima. Postojala je, doduše, nekakva improvi- zirana splav, ali nitko je nije koristio otkako je na njoj stradalo pet djevojaka. Ivana pl. Lovinčić, udovica Janka Šibenika, predsjednika Vrhovnoga suda, u jednom je trenutku prelomila stvar: darovala je dvije tisuće kruna za izgradnju mosta i potakla imućne ljude iz svojega kruga da učine isto, pa je problem bio riješen. Zora se velike geste gospođe Šibenik sjetila svaki put kad bi se bijelom makadamskom cestom što prolazi pokraj Šibenikova posjeda uputila na drugu obalu, u hrastovu šumu koja je obilovala gljivama. U albumu je i jedna fotografija bez ljudi snimljena pedeset i neke iz stana koji je Zdenko dobio od Pamučne industrije . Pogled na pusti park iz sobe. Slika je loše kva- litete, siva, s jedva primjetnim obrisima klupe i malog zemljanog otoka s palmom. Fotograf je očito bio tata koji nikad nije naučio rukovati fotoaparatom. Imao je osje- ćaj, kako je jednom rekao, da aparatom prodire u živo tkivo stvarnosti i ranjava je. Dakako, tu je i službena fotografija iz Pamučne industrije ‘Duga Resa’ : Zdenko je sekretar generalnog direktora tvornice i snimljen je kako otvara sjednicu Radničkog savjeta. Na stolu, ispred njega, nalaze se notes i pepeljara. Notes je u poratno doba bio moćan, prijeteći simbol. Imali su ga malobrojni, izabrani, ljudi koji su izrav-