Nova Istra

114 NOVI PRIJEVODI Michel TOURNIER zahvaljujući svojim tekstilnim kreacijama. Indijanci na Chiloeu su niski, zdepasti i imaju izbočene jagodice. Opijaju se chichom – fermentiranom jabukovačom – zbog koje zapodijevaju krvave tučnjave. Patricio Lagos sjeća se i igračaka koje je sam izra- đivao. Upisuje se u Umjetničku školu u Viñi del Mar i počinje učiti ples, možda pod utjecajem treće očeve žene, plesačice u Santiagu. Njegov učitelj zove se Hernan Bal- drich; Patricio pleše u jednom od njegovih baleta nadahnutom Racineovom Fedrom , u kojem ima ulogu Hipolita i koji se velikim dijelom zasniva na improvizaciji. Isto- dobno nastavlja studij scenografije na Sveučilištu u Santiagu. U prosincu 1977. čini veliki skok. Već odavno ga je privlačio Sjever. Sjever? Reci- mo radije sjeverna hemisfera jer upravo je o tome riječ. Prelazak ekvatora obilježavao se nekad u mornarici šaljivim obredom tijekom kojega su „novaci“ (oni koji prvi put prelaze ekvator) bili podvrgnuti kušnjama i zlostavljanjima pod vodstvom karneval- skog Neptuna. I Patricio Lagos prijeći će ekvator, ali na način na koji Alica prelazi na drugu stranu ogledala. U njegovu inicijacijskom putovanju bit će i magije i poezije. Da lijevo postaje desno, a lice naličje, nema ničeg prirodnijeg od toga. Kod Južnja- ka, negovih sunarodnjaka, hladno je na jugu, a vruće je godišnje doba u siječnju. U sjevernjačkoj zemlji morat će se naviknuti na led na sjeveru i zime u siječnju. To bi još bila sitnica kad bi se u svemu poštovala simetrija. Daleko od toga! Ne živimo u matematičkom svijetu u kojem se računi uvijek podudaraju i u kojem satovi nikad ne kasne ni ne žure. Zemlja se ne okreće oko Sunca po krugu – koji je savršen lik – nego po elipsi, grozničavom, bolesnom krugu. Zbog toga je najbliže Suncu u siječnju (perihel), a najdalje u srpnju (afel). I tako je naš doseljenik suočen s još jednim para- doksom: sunčano vrijeme i vrućina koji se pojačavaju kako se Sunce udaljava. Takva je sjevernjačka logika! A tu su i morske mijene, ta za sjever, pa i Europu, tipična pojava, koja se najjače očituje na obalama Normandije, Bretanje, Engleske i Irske... Dakle, jedna je plima donijela na moj žal tu čudnu pticu s juga s njezinim snovima i fotografijama. Nasu- kao se na normandijskim pješčanim obalama i ostaje „skamenjen“ ( médusé ) – riječ se čini vrlo točnom – pred tim prostranim sivozelenim i mokrim ravnicama, nanosima mulja, pijeskom, stijenama prekrivenim algama, što ih oseka stvara svaki dan samo za nekoliko sati. Prolazan krajolik, osuđen da brzo nestane, ali koji uskoro ponovno na- staje, sa svim svojim školjkama i rakovima. More ostaje vječno mlado, i danas onakvo kakvo je izašlo iz Božjih ruku na početku svijeta. Zemlja nasuprot tome piše vlastitu tisućljetnu povijest na svojim stijenama, kamenju, naborima, koji su poput bora na nekom vrlo starom licu. To lice plima neumorno umiva, oplahnjuje, osvježava, kao da nam želi vratiti našu zemlju u njezinoj prvoj mladosti. Žal s kojeg se povukla plima, to je lice naše stare mame koje se opet pretvorilo u lice mlade djevojke, djevičanske čiste i spremne da nas radosno dočeka.