Nova Istra

113 Michel TOURNIER NOVI PRIJEVODI i vijugavo savitljivimMinkinnenovim tijelom. Skandinavski je krajolik pergamena na kojoj Minkinnen iscrtava hijeroglife, koji su njegove ruke, stražnjica ili listovi nogu. A to tijelo koje pleše na bijeloj stranici neba ili finskog snijega zapravo je bestjele- sno, poput arapske kaligrafije iscrtane tušem šiljkom pera od trstike na čistom papi- rusu. Tijelo Arna Minkinnena je, još više nego tijelo balerine ili derviša koji se okreće, tijelo do kosti izjedeno znakom koji utjelovljuje. Ima nekog odricanja, žrtvovanja, holokausta u tom pothvatu koji bi postao tragičan da nema smijeha koji ga nepre- stano prati. Pomišljamo na Friedricha Nietzschea koji proglašava evanđelje Radosne znanosti po Dionizu. „Poslušajte me“, pjeva on, „došao sam do čudesnog otkrića, i uz to veselog. Nema druge istine osim lake i raspjevane. Nema druge istine osim lake i žive. Težina dolazi od vraga. Postoji samo bog koji se smije i pleše po površini velikih zaleđenih jezera.“ ( Arno-Rafaël Minkinnen ou le corps hiéroglyphique , str. 153-159) PATRICIO LAGOS ILI PRELAZAK EKVATORA Poznavao sam Brazil. Čile, taj anti-Brazil, ostaje za mene mitska zemlja. Tijekom mojih godina studija u Muzeju čovjeka slučaj mi je dodijelio proučavanje naroda „Fuego“, tih posljednjih stanovnika Ognjene Zemlje, danas nestalih do posljednjega. Često sam sanjao o toj čudnoj zemlji što se unedogled proteže zapadnom obalom južnoameričkog kontinenta i završava legendarnimMagellanovim tjesnacem. Poslije sam napisao svoj prvi roman, Petko , koji sam – kao što je sugerirao Alexandre Sel- kirk, stvarni junak koji je nadahnuo Daniela Defoea za Robinsonov lik – smjestio na najveći otok arhipelaga Juan Fernández. Tako je urođenik Petko postao Arau-kanac, prema imenu nekadašnjeg Čilea, Araukanija. Jer današnji su Čileanci plod mješavine španjolskih osvajača i araukanskih Indijanaca. A onda je jednoga dana jedan pravi Čileanac upao k meni i rekao mi: „Vi ste pisac oseke. Oseka je velika tema mojega života.“ Činjenica je da oseka zauzima važno mjesto u mojem romanu Meteori . Fo- tografije koje mi je zatim pokazao Patricio Lagos zadivile su me svojom ljepotom i originalnošću. Bavljenje fotografijom Patriciju Lagosu zapravo je na drugom mjestu, čak i na trećem, jer je najprije plesač, a zatim kipar. Rođen je 23. kolovoza na otoku Chiloé, otac mu je došao iz Santiaga, a majka ima indijanske krvi. Bila je druga žena njegova oca, koji će se ukupno ženiti pet puta. Iz svojeg djetinjstva na tom otoku, jednom od posljednjih španjolskih bastiona prije proglašenja nezavisnosti (1830.), sjeća se osobito tekstilnih tvornica u kojima su ra- dili Indijanci. Jedna od sestara njegove majke doživjela je velik, ali kratkotrajan uspjeh