Nova Istra

112 NOVI PRIJEVODI Michel TOURNIER je svetogrđa.„Smijem se kad vidim kako sam lijep u tom ogledalu“, kao da pjeva, po- put Margarete u Gounodovu Faustu . Posve su različiti njegovi autoaktovi. Na njima se više ne pojavljuje Dürer koji zrači mladošću i naivnom hvalisavošću. Ondje je star, bolestan, oronuo. Njegovo tijelo više nije izvor ponosa ni sredstvo užitka, postalo je polje boli. Jedan od tih crteža prikazuje nam Dürera kako desnim kažiprstom poka- zuje lijevu slabinu, a iznad toga je sljedeći tekst: Tu me boli . Vjeruje se doista da je umro od bolesti slezene. Djelo Arnoa Minkinnena poziva nas na svetkovinu. Dakako, nije riječ o tome da slavi ljepote tijela spomenutog autora. Svodi se, naprotiv, na niz varijacija o temi ui- stinu izuzetnog fizičkog izgleda. Koščat, golem – blizu dva metra – slomljena nosa, rasječene usnice, on zauzlava i razuzlava svoje dugačko tijelo kao što bi zapetljavao i raspetljavao nekakvo uže. Suprotno Appeltu – uvijek strašno ozbiljnom – Min- kinnen unosi dašak šale u svaku od svojih fotografija. Položaji koje zauzima izazov su za maštu. Pokazuje svoju ruku, nogu, stopalo, spolovilo i svaki je put ta savršeno jednostavna slika tako nova da vam zastaje dah. Treba istaknuti taj neobičan spoj jednostavnosti i novine. Drugi su izmislili so- larizaciju, jetkanje, rejografiju, montažu i optičke ludosti kao što je objektiv fish-eye . Minkinnen se bezazleno služi najobičnijim fotoaparatom. Imajući taj aparat i dvije noge, dvije ruke, glavu itd., kako snimiti fotografije kakve nikad nisu snimljene i koje zadivljuju one koji ih otkriju? Arno Minkinnen uspijeva svladati taj nevjerojatni iza- zov. Da, on ima dara da nas ostavi bez daha fotografirajući svoju nogu ili trbuh. Kako to postiže? Prvi je element odgovora u krajoliku. O svakoj zemlji imamo neku apriornu, ne- određenu, ali unatoč tome neodoljivu predodžbu. I iz te predodžbe proizlaze neke slike. Doisneaua možemo zamisliti samo u Parizu, a EdwardaWestona samo u Kali- forniji, August Sander neodvojiv je od Berlina, a Fulvio Roiter od Venecije. Čini nam se da Arno Minkinnen nužno potječe iz Skandinavije, točnije, iz Finske. U svjetlosti njegovih slika ima neke prozirnosti, hladnoće, škrtosti, strogosti koje se mogu naći samo iznad 60. stupnja sjeverne zemljopisne širine. Osobito vode, jezerski predjeli, vodena zrcala ističu da je posrijedi sjevernjačko jezero. A sva ta svježina daje golotinji tijela značenje posve različito od onoga koje dobiva na Jugu. Ovdje nema lijenosti, mlitavosti, prepuštanja razbludnom milovanju sunca. Uostalom, kod Minkinnena nema ni sjene ni sunca, kao što na njegovim slikama nema ni zore ni sumraka. Sve se kupa u nekoj bezvremenoj svjetlosti, bez doba dana, bez prošlosti, bez budućnosti. Zaista smo u zemlji posvemašnjeg ljeta, kad sunce ne izlazi i ne zalazi. Uzalud bismo tražili i neku aluziju na meteorologiju. Nema vremenskih nepogoda u Minkinneno- voj zemlji, ni oblaka, ni kiše, ni duge. Što je onda ta zemlja? Odgovor je jednostavan: ona je bijela stranica. Ona je stranica na koju će se upisati znakovi oblikovani gipkim