Nova Istra

111 Michel TOURNIER NOVI PRIJEVODI profinjeni estet, zaljubljenik u arheologiju i antiku, koji„posvaja“ nove ruševine, arhe- ologiju sadašnjosti, gradove svoje porušene domovine. Moglo bi se, naravno, tvrditi da te fotografije Njemačke„nulte godine“ čine najzna- čajniji dio čitava njegova opusa, jer mu je, paradoksalno,„moderna ruševina“ napokon donijela ono što mu je uvijek nedostajalo: neposredan dodir sa stvarnošću. No, to bi, po mojem mišljenju, značilo podcijeniti zahtjev za apsolutnim, neodvojiv od svakog stvaranja. Dodir s grubom povijesnom stvarnošću, njezino uzdizanje na umjetničku razinu nedvojbeno su značajna postignuća istraživanja Herberta Lista.Međutim, ja u tome vidim prije svega blistav uspjeh teškog kompromisa. Uzbudljivijima mi se čine vrhunci koje je dosegnuo uoči rata nekim od svojih mrtvih priroda. Zlatna ribica na Santorinu, stolci na Sunionu, a možda još više sunčane naočale na jezeru Četiri kan- tona odvlače nas u ponore tišine iz kojih se ne vraćamo. Te slike pripadaju onoj vrlo rijetkoj kategoriji fotografija koje dotiču apsolutno. ( Herbert List , photographe du silence , str. 68-77) ARNO-RAFAËL MINKINNEN ILI HIJEROGLIFSKO TIJELO Platiti vlastitom osobom, uzeti sebe kao objekt, crpiti iz sebe građu svojega djela. Ta sklonost autofagiji uobičajena je u književnosti. „Ja sam građa ove knjige“, piše Mon- taigne na početku Ogleda . A poslije njega su Jean-Jacques Rousseau, Chateaubriand i André Gide otkrili ono najbolje u svojem djelu promatrajući sebe i pripovijedajući o sebi. U slikarstvu je autoportret također imao uspjeha. Rembrandt, Courbet i Van Gogh neprestano su uzimali sebe kao model. Na samrtnoj postelji Géricault desnom rukom crta svoju lijevu ruku. Neobično je da su se fotografi, na koje je inače toliko utjecalo slikarstvo, dugo opirali toj vježbi. Kao da u tome da se u vlastitu glavu uperi objektiv koji se obično usmjerava prema glavi drugih ima nečeg samoubilačkog. A onda, gotovo istovremeno, kao što smo već rekli, trojica fotografa iz iste ge- neracije, neovisno jedan o drugom, krše taj tabu, i to na još radikalniji način nego slikari. Nijemac Dieter Appelt, Čehoslovak Jan Saudek i Finac Arno-Rafaël Min- kinnen posvetili su najvažniji dio svojeg djela ne samo autoportretu nego autoaktu, pothvatu gotovo nepoznatom u povijesti slikarstva, izuzmemo li tri već spomenuta crteža Albrechta Dürera. Ta nam iznimka mnogo otkriva. Sudeći prema njegovim autoportretima, Albre- cht Dürer znao je biti vrlo tašta osoba. Ima trinaest godina, dvadeset dvije godine, dvadeset sedam i dvadeset devet godina kad slika četiri autoportreta koja su nam od njega ostala. Svi su krajnje laskavi, a posljednji, koji podsjeća na lik Krista, na granici