Nova Istra

11 Irena LUKŠIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST kraljice Claudea Fervala. Ili pak sluša radio, svoju omiljenu emisiju Porodica Veselić s popularnim komičarima Nelom Eržišnik i Bracom Reissom. Na kraju svog javlja- nja iz toplica ostalo je malo mjesta na dopisnici pa je, kako je istaknula, iskoristila priliku da mami preporuči lebkuchen , koji nije teško napraviti, a ukusan je. Za kolač je potrebno: 40 deka krušnoga brašna, 20 deka šećera, 15 deka meda, jedna žličica cimeta, pola žličice klinčića, jedna žličica korice od limuna, jedna žličica sode bi- karbone, jedno jaje i 8 deka badema. U brašno stavite šećera, pisala je, topao med i ostale dodatke te dobro zamijesite tijesto koje onda pustite da sat vremena počiva. Potom izrežite medenjake, namažite ih jajima, u sredinu svakog komada stavite pola oguljenog badema i pecite. Ne znam je li mama gospođi Tildi odgovorila dopisnicom na kojoj je bio kratki tekst zahvale ili se samo pohvalila novim fotoalbumom. Možda nije napisala ništa očekujući da će Tilda nakon toplica svratiti u Dugu Resu, gdje joj živi kći, pa će onda, uz nekoliko toplih riječi, svojoj pouzdanici dati i manji dar, kutiju napolitanki ili 20 deka žele bombona. A spomen novog albuma sjajno se uklopio u dnevnik, davši mu potreban dokumentarni okvir, jer mama nije stavljala datume uz svoja bi- lježenja. Time je možda pisanju htjela dati slobodan prostor poveziv s različitim mjestima i ljudima ili je pak htjela sakriti neku tajnu. U ormaru smo inače držali dva nedovršena fotoalbuma. Jedan je imao debele korice optočene morskim školjkama i puževima različite veličine. Nekoliko najvećih školjki prolazi poprečno sredinom stranice i na najljepšoj među njima krasopisom je, crnom tintom, ispisano: Dragoj Zorici od njezinih kolegica, 6. XII. 1947 . Unu- tra su složene crno-bijele fotografije iz života mojih roditelja prije nego što su kao tehnička ispomoć poslani u tvornicu štofa u Vučje. Na poleđini tih slika uglavnom su naznačeni datumi. Samo na rijetkima piše za dugo sjećanje od tog-i-tog . Ima ih, jednako tako, i bez ikakvih oznaka. Na prvoj je mamin brat Miško, mladić neobič- no nalik pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću, na izletu s kolegama. Svi su nasmijani, netko drži tamburicu, netko gitaru. Miško se pak tajanstveno smješka. Na drugoj slici je mamina prijateljica Đula, s lulom i u odori kolonijalnog oficira. Đula je htjela biti filmska glumica, ali nije dogurala dalje od pojavljivanja na daskama amaterskog kazališta u Dugoj Resi. Postoje još dvije ili tri njene fotografije iz predstava, a onda Đula kao lik nestaje iz albuma. Dalje je mama s braćomMiškom i Tonijem u mjestu Lešće, ispred rodne kuće. Pa onda Toni i ona pokraj srušenog mosta na rijeci Dobri u Lešću. Na slici s nećakom Miroslavom ovjekovječena je u lijepom i urednom par- ku ispred vile vlasnika Pamučne industrije ‘Duga Resa’ Wilhelma Anningera. U ovoj zgradi mama je odmah poslije rata dobila sobu. I posao u tekstilnoj tvornici. Ali ne više u pakeraju, gdje je počela raditi s petnaest godina, nego u kancelariji gdje su se obračunavale plaće. Mali Miroslav sin je njene sestre Francike. Kao dječak nekoliko