Nova Istra

108 NOVI PRIJEVODI Michel TOURNIER u krugovima„tamne komore“. Prvi put je stanovita nevjernost stvarnosti bila sustavno iskorištena, istražena u svim svojim implikacijama, razvijena poput teme neke Bac- hove fuge. Govorilo se o apstraktnoj fotografiji, o formalizmu, o samovoljnoj igri. No, sve te optužbe otpadaju uvažimo li činjenicu da su se unatoč razbijanju oblika koje im autor nameće sa suverenom slobodom, poštovale i čak nametljivo isticale sve ma- terijalne vrijednosti , bez kojih nema dobre fotografije. Možemo prebrojiti žljebiće na podnim daskama, osjećamo hrapavu svilu kanapea, pliš naslonjača, glatku hladnoću ogledala i prozorskih okna. U morskim eksterijerima obluci imaju svoju težinu, zrak ima svoj oceanski miris, čuje se čak i hučanje valova koje prodire u školjku velikog uha otvorenog u prvom planu. No, tu je nadasve put, sa svojim borama, maljicama i različitom strukturom kože. Kao da je, s čudesnim osjećajem za ravnotežu vrijedno- sti, Bill Brandt ušao u materiju dublje onda kad je slobodnije postupao s oblicima. Stostruko vraća realizmu u dubini ono što mu je uskratio na razini linija i njihove igre. Čini se da se veliki fotografi sami svrstavaju u dvije obitelji čiji su način viđenja i cilj potpuno različiti. Jedni očekuju sve od trenutačne snimke„uzete iz života“ i skup- ljaju po svijetu slike koje svjedoče o ljudskoj sudbini. Njihov je predak Atget, Cartier- Bresson njihov najslavniji suvremeni predstavnik, a fotografije Roberta Cape jedan od vrhunaca njihove umjetnosti. Drugi teže vječnosti kroz trenutak. Portret, akt i mrtva priroda njihovo su područje. Edward Weston učitelj je te loze, čiju tradiciju u Francuskoj nastavljaju Sudre, Brihat i Clergue. Bill Brandt neosporno pripada toj lozi. No, kao u svemu čime se bavi, taj vražji čovjek uspijeva prevladati i tu alternativu. Jer jedini on među njima izlazi na ulicu i na svoj način snima reportaže o nezaposle- nosti 1930. godine, o dolce vita londonskog otmjenog društva ili bombardiranjima 1940. godine. Na svoj način, naravno, jer te rudare, te aristokrate, te Londončane natisnute u „tub“ tretira kao aktove , kao mrtve prirode. I upravo to bez sumnje daje snagu i fascinantnu trajnost tim dokumentima koji su ipak autentične „snimke uzete iz života“. Nitko Billu Brandtu ne osporava naziv „najvećeg engleskog fotografa“. No, gleda- jući njegovo djelo, možemo se upitati nije li u tom izrazu jedna riječ suvišna: riječ „engleski“? ( Le lyrisme obscur de Bill Brandt , str. 49-56)