Nova Istra

107 Michel TOURNIER NOVI PRIJEVODI volim Englesku, to je moja zemlja“, rekao mi je kljukajući se bombonima.„Treba bolje pogledati moje fotografije.“ Pogledao sam bolje i mislim da sam bolje shvatio. Poput nekih ljudi, i slike Billa Brandta dobivaju time što ih poznajemo.Treba živjeti s njima. Za dvije godine, za deset godina, shvatit ću još bolje. Ima li veće pohvale za umjetnost koju drže prolaznom i površnom? Osobina je Billa Brandta da snagom svoje intuicije razrješava najnesavladivije al- ternative. Recimo, alternativu tuga – radost. Njegove sjene jednog otoka neosporno nam dokazuju da i krajnje mračan realizam može voditi do lirizma koji je vrlo blizu radosti. Jer te su slike prepune lirizma, nemoguće je to ne vidjeti. Ti prizori intimnog života predratne gentry obavijeni su aurom nostalgije. Tu malu djecu u dnu mrač- ne ulice uskoro će ponijeti u nebo tragična ljepota industrijskog krajolika. Zašto, kako? Možemo, naravno, potražiti objašnjenje u činjenici da na njegovim slikama nema polutonova, sivih boja. Bill Brandt, koji sâm izrađuje svoje fotografije, uvijek upotrebljava vrlo grub, hrapav papir, pa se bijele i crne boje sudaraju u blistavoj i na kraju snažnoj simfoniji. No, takva tehnička objašnjenja nikad ne otkrivaju ono bitno. Bolje je još jedanput pogledati i prepustiti se osjećaju veličine koji zrači iz Brandtovih slika. Ta veličina doseže kozmičku dimenziju u krajolicima otoka Skye, oblikovanog ledenjačkom erozijom, i tužnim pustarama Yorkshirea. Na Skyeu preneseni smo u tamu vremena, kad je zemlja bila „još vlažna i meka od potopa“ i sva izrovana otisci- ma divovskih stopala. Nema više ničeg ljudskog u tim strašnim samoćama u kojima je jedini znak života nekoliko pjegama prošaranih jaja položenih u udubinu stijene. U Yorkshireu kuću Emily Brontë šibaju udari vjetra Orkanskih visova . Obris jedne krave na mjesečini, svijetle mrlje stada ovaca između megalitskih stijena, čudovišan leptir zakačen među granjem osušenog stabla podsjećaju nas da je čovjek prošao ovu- da prije nego što je nestao, zacijelo zauvijek. Godine 1945. u karijeri Billa Brandta dogodila se presudna prekretnica, kad je u jednom dućanu rabljenih stvari nedaleko od Covent Gardena kupio drveni Kodak bez zaslona, kojim se u prošlom stoljeću služio Scotland Yard za snimanje prostorija u kojima se dogodio zločin. Zamišljen za tu svrhu, aparat ima četvrtasti otvor i fan- tastičnu dubinu polja, zbog kojih se mogu dobiti neobične optičke deformacije. Bill Brandt petnaest će godina učiti fotografiju služeći se tom pretpotopnom spravom, nastojeći usvojiti njezin jezik, da bi se zatim njime služio u vlastite svrhe. Kakvim se god aparatom služio nakon toga, ostat će zauvijek obilježen lekcijama tog novog mentora. Godine istraživanja bit će 1961. okrunjene knjigom fotografija objavljenom pod naslovom Pogledi na akt . Svojom homogenošću, bogatstvom i strogošću, ta knjiga koja se više nigdje ne može naći – i koja je, uostalom, doživjela komercijalni neuspjeh – jedna je od najvažnijih do danas objavljenih zbirki fotografija. Izazvala je polemike