Nova Istra

106 NOVI PRIJEVODI Michel TOURNIER neočekivanih efekata, koja u očima jednog nadrealista ima paradoksalnu draž da je „snimljena“ bez fotoaparata. Man Ray nije nikad tako sretan kao onda kad uspije zamesti granice između po- dručja slike i područja fotografije, na primjer izradivši u crnom i sepiji portret u ulju Marcela Duchampa, za koji svi misle da je fotografija, ili u nekim blistavim aforizmi- ma, recimo kad apstraktno slikarstvo definira kao „uvećanje jednog detalja prirode“. Budući da sam imao ured u izdavačkoj kući Plon, dugo sam bio susjed Mana Rayja i njegove žene Juliette, koji su stanovali u malom stanu u Ulici Férou, 2bis, u sjeni tornjeva crkve Saint-Sulpice. Taj sitan, pogrbljen čovjek, ispitivačkog pogleda iza debelih stakala svojih naočala, primao me prijateljski, izlazeći iz neke vrste na- drealističkog muzeja punog neobičnih predmeta i opsesivnih platna. Pokazivao je i dalje živu znatiželju, ali nikad niste mogli znati koliko se ironije skriva u ljubaznom oduševljenju s kojim je pozdravljao pronalaske svojih mladih kolega. Kako iznenaditi Mana Rayja? Posljednji put kad sam ga vidio, upitao sam ga čemu se sad posvetio. Pokazao mi je neobično profinjene minijature koje su bile nalik na slike na bjelokosti, a zapravo su bile fotografije u boji izrađene postupkom koji je on izumio. Umro je 18. studenoga 1976. godine. (1) Autoportrait (Laffont) (2) André Vigneau, Une brève histoire de l’art de Niepce à nos jours (Laffont) ( Un Américan à Paris: Man Ray , str. 40-48) MRAČNI LIRIZAM BILLA BRANDTA Čučeći na vrhu zgurišta, rudari koji su ostali bez posla skupljaju grumene ugljena i bacaju ih u vreće. Stara žena četka zube nad umivaonikom. Dvije sobarice s bi- jelim kapicama nad pakosnim licem bdiju u stavu mirno pred stolom pretrpanim venecijanskim kristalom. Ukočena dosada lebdi nad salonom presvučenim plišom u kojem vidimo četiri gospodina u smokingu, mladu ženu na okruglom stolčiću i igru triktrak. Sitna djeca trče u dnu prljave, masne ulice nad kojom se uzdiže kolonada dimnjaka koji izbacuju čađu. Sjene jednog otoka : to je naslov što ga je smislio Mic- hel Butor za knjigu fotografija Billa Brandta koju je objavila izdavačka kuća Prisma. Otok je, naravno, Engleska. Pomišljamo odmah na polemičke namjere, na neku vrstu svođenja računa između jednog čovjeka i njegove vlastite zemlje. Nekoliko puta su- sreo sam Billa Brandta. Bio je visok, nasmijan momak, tip „vječnog studenta“, krhak i ironičan, okružen brižnom pažnjom svoje žene. „Ma ne, nije uopće riječ o tome, ja