Nova Istra

105 Michel TOURNIER NOVI PRIJEVODI fotografije, portret – a u prvom redu minijatura – gotovo posve nestaje. Shvatit ćemo zašto usporedimo li neke Nadarove fotografske portrete s portretom istih osoba koji je izradio neki ondašnji slikar: grubo i nedvojbeno jasno pokazuje se da je slikarstvo postalo nepotrebno. Kad je prošao prvi trenutak zaprepaštenja, prisustvujemo snažnom protunapadu slikarstva. Baudelaire – njegov najžešći glasnogovornik – piše: „Kad je riječ o slikar- stvu i kiparstvu, današnji je credo otmjenog svijeta, osobito u Francuskoj, sljedeći: Ja vjerujem u prirodu. Vjerujem da je umjetnost reprodukcija prirode i da ne može biti drugo doli njezina reprodukcija... Jedan osvetnički bog uslišio je želje tog mnoštva. Njegov je mesija bio Daguerre. I zato ono kaže sebi: Budući da nam fotografija pruža sva poželjna jamstva točnosti, umjetnost je fotografija. Od tog trenutka, odvratno društvo je pohrlilo poput Narcisa, želeći vidjeti svoju prostačku sliku na metalu.“ Treba ipak podsjetiti da je i Baudelaire pohrlio k Nadaru da bi sačuvao svoju sliku za buduće generacije. No, nakon hladnog rata kao da se uspostavila neka vrsta miroljubive koegzistenci- je. Čini se da se slikarstvo prilagodilo svojoj opasnoj suparnici. Čak je naučilo i izvući korist iz te nove situacije i popuniti rupe što su se razjapile na njezinu dotad neospo- ravanom području: reproduciranju stvarnosti. Budući da je apsolutni realizam odsa- da prisvojila fotografija, slikar će istraživati još neobrađivana područja kompozicije i dekompozicije osjetilnog. Oslobođen robovanja realizmu, postavlja sebi suptilnije, odabranije ciljeve, koji će ga odvesti do impresionizma i kubizma. Fotografija će mu čak pružiti neke od ključeva njegova novog kraljevstva. Odjednom će se pojaviti bo- gatstva „kadriranja“ i Toulouse-Lautrec iz njih će izvući neobične efekte, dok će se Seurat nadahnuti „zrnatošću“ kratko eksponiranih negativa i izumiti poentilizam. Pomirenje će biti potpuno kad neki slikari shvate da fotografija, snimljena ili ne s tom svrhom, može vrlo dobro poslužiti kao„model“ ili čak kao podloga na koju će izravno nanositi boje. Degas i Utrillo poslužit će se njome na taj način. Iz te perspektive treba shvatiti Mana Rayja. Odbacivši sve klasifikacije, a osobito sve hijerarhije, on uzima kao načelo da su kist i fotoaparat zamjenjiva – i sama po sebi ravnodušna – sredstva umjetničkog stvaranja. Ne dopušta, naravno, da ga im- presioniraju ni vlastiti relativni neuspjeh kao slikara ni sjajan uspjeh kao fotografa. U njegovu slučaju slikar je fotografu učinio usluge jednake onima što ih je fotografija prije pola stoljeća učinila slikarstvu. Rastavljajući aparate, poigravajući se zakonima optike, narušavajući pravila fotografske kemije, služi se uzastopce granulacijom, više- strukom eksponažom, otiskivanjem negativa, reljefom i izmišlja solarizaciju. No, svoj prezir prema rutini najbolje pokazuje „rajografima“ – riječ je skovana prema njegovu imenu. Izlaganjem svjetlu lista fotografskog papira na koji su postavljeni razni pred- meti – od kojih su neki prozirni – dobiva se shematska, apstraktna fotografija, puna