Nova Istra

104 NOVI PRIJEVODI Michel TOURNIER bogatog pokreta, čiji utjecaji stižu i do nas. Kao fotograf, imao je potreban odmak da može opisati i ocijeniti pokret s kojim je bio blisko povezan kao slikar. Njegova knjiga memoara (1) obiluje anegdotama i malim otkrićima. U njoj nalazimo Paula Poire- ta u njegovoj raskošnoj obiteljskoj kući u Ulici Saint-Honoré, okruženog kohortom manekena, istočnjačkog boga i istančanog epikurejca; Picassa koji je odlučio da više neće slikati jer ga presuda u brakorazvodnoj parnici obvezuje da prihod od svojih slika daje bivšoj ženi; Picabiju koji svečano otkriva svoja nova sportska kola, dugačka, niska, nebeski plave boje, s malim vjetrobranom ispred upravljača, i obznanjuje da je njihov dugi aluminijski motor s osam cilindara, naoko smiješno jednostavan, ljepši od svakog umjetničkog djela. A tu je prije svih Kiki de Montparnasse, s kojom će Man Ray živjeti godinama. Ona je jedanput tri dana pozirala Utrillu. Između seansi poziranja on je pio crveno vino, opijao se i nudio i njoj da pije, ali kad je tražila da vidi sliku, odgurnuo ju je. Moći će je vidjeti tek kad bude dovršena. Kad joj je napokon dopustio da pogleda s druge strane slikarskog stalka, vidjela je da je naslikao nekakav pejzaž. Nekoliko dana prije toga otišla je posjetiti Soutinea i, znajući da nema gotovo ništa za jelo i da je bez novca, odnijela mu je kruh i haringe. Na ulazu ju je zapahnuo užasan smrad: komad govedine i povrće što ih je Soutine slikao već nekoliko dana gotovo su posve istrunuli na stolu. Zaljubljena u raskoš, Kiki je provodila sate i sate u svojoj kadi ili je, pak, zasukanih rukava, kuhala jela koja su je podsjećala na rodnu Burgundiju. Na kraju je i sama počela slikati, stvarajući naivna, ali smiona djela, čak i portrete, na primjer portret Eisensteina, koji je slavni redatelj odmah kupio. Kad je Kiki umrla u bolnici, svi stari prijatelji s Monparnassea došli su položiti cvijeće na njezin grob. No,Man Ray poziva nas da se uzdignemo iznad razine anegdotalne male povijesti. Utjelovljuje bitno iskustvo koje se od 1830. ponavlja iz naraštaja u naraštaj, a na neki način pruža nam njegovu nadrealističku verziju: riječ je o susretu fotografije i slikar- stva. U jednom sjajnom djelu (2) André Vigneau podsjeća na svojevrsnu paniku koja je zahvatila slikare kad je fotografija počela ulaziti u modu oko 1840. godine. Ingres, na vrhuncu slave, jasno pokazuje koliko je smeten kad uzvikuje: „Koji bi od nas bio sposoban za tu vjernost, za tu odlučnost u interpretaciji linija, za tu profinjenost mo- dela! Fotografija je vrlo lijepa... Vrlo je lijepa, ali se to ne smije reći!...“ Horace Vernet, vraćajući se iz instituta u kojem je bilo objavljeno otkriće fotografije, bez oklijevanja izjavljuje: „Slikarstvo je mrtvo.“ I doista, fotografija će ubiti određeno slikarstvo. Riječ je prije svega o slikarstvu koje prikazuje bitke, upravo o onom slikarstvu kojim se bavi Horace Vernet, važnom žanru kojemu dugujemo mnoga remek-djela, žanru tako tradicionalnom da je Ministarstvo obrane još 1939. godine, u skladu s propisima, imenovalo službenog slikara bitke koji će se sa svojim kistovima, paletom i slikarskim stalkom postaviti na bojišnicu„smiješnog rata“. Jednako tako teško pogođen pojavom