Nova Istra

102 NOVI PRIJEVODI Michel TOURNIER mašenog slikara.“ Riječ je o neobičnom i uzbudljivom nesporazumu između dvojice velikih proroka XX. stoljeća, koji će dovesti do raskida njihova prijateljstva. Nema dvojbe da je Zola imao neraščišćene račune sa slikarstvom i da je fotografija iskoristila taj spor. Jer Zoline fotografije pripadaju više toj impresionističkoj umjetnosti kojom se nije bavio nego socijalnom romanu u kojem je postao majstor. Zola fotograf mogao je biti sjena koja prati Zolu romanopisca i među njegovim snimcima tad bismo mogli naći fotografski dosje rudarskog svijeta ( Germinal ), tržnica Halles ( Trbuh Pariza ), seo- skog svijeta ( Zemlja ) ili željeznice ( Čovjek-zvijer ). Nema ničega od toga. Zola fotograf ne istražuje, on promatra, voli. Oduševljava se parkovima, vodama i osobito licima. Za njega je zadaća fotografije slavljenje. I ovdje se pojavljuje druga frustracija na koju smo mislili. Romanopisac je stra- stveno volio Jeanne Rozerot i dvoje djece koju mu je rodila, Denise i Jacquesa. No, ta ljubav nije mogla biti sretna jer bila je riječ o preljubničkoj obitelji.„Taj dvostruki život koji sam prisiljen voditi baca me u očaj“, piše on. Jedna dirljiva fotografija prikazuje nam Zolu na balkonu njegove vile u Médanu, s dalekozorom uperenim prema Che- verchemontu, gdje je preko ljeta smjestio svoje troje ljubljenih. Roman Doktor Pascal posvećuje Jeanne: „(...) koja mi je pružila kraljevsku gozbu svoje mladosti i vratila mi mojih trideset godina podarivši mi Denise i Jacquesa“. Ima i neugodnih scena. Obavi- ještena anonimnim pismom, Alexandrine upada u stan u Ulici Saint-Lazare, gdje je njezin muž smjestio Jeanne, i uništava njegova pisma koja je ondje našla. I, naravno, krajnje nespretno bori se ne bi li vratila nevjernog supruga. No, moramo priznati da joj ne manjka ni hrabrosti ni plemenitosti jer, ostavši sama s dvoje djece, nakon smrti Emilea i Jeanne, ona ih posvaja da bi mogla nositi očevo ime. Lewisu Carrollu fotografija je zamjenjivala tjelesni dodir s djevojčicama, koje su bile njegova velika strast. Zoli ona zamjenjuje obiteljski život... On fotografira po- mamno – mogli bismo gotovo reći proždrljivo – Jeanne Rozerot, čiju ljepotu vidi- mo kako se racvjetava, postajući s godinama pomalo mlitava, i svoje dvoje djece, čiji ponekad tužan izraz lica odražavaju dosadna i neugodna poziranja, često prekidana fotografovim ispadima bijesa. Jer prije sto godina nije bila sitnica snimiti fotografiju. Pa ipak, akademizam tih portreta očigledan je. Zola možda pokazuje stanovitu ori- ginalnost snimajući ponekad Jeannine portrete iz poluprofila, otkrivajući tako uho i ističući zatiljak. No, uglavnom ostaje pri najkonvencionalnijoj frontalnoj fotografiji skupine. Jer fotografija za njega nije netaknuto područje koje treba istovremeno istra- žiti i otkriti – kao što je to književno područje – nego poslušno sredstvo za snimanje i čuvanje, ukratko – oko i pamćenje. Možemo reći da Zola piše pameću i maštom, a fotografira srcem. (1) Hoëbeke, D. A. A. V. P., 1990. (2) Bonjour, monsieur Zola (Grasset) ( Émile Zola photographe , str. 30-39)