Nova Istra

101 Michel TOURNIER NOVI PRIJEVODI koje se ne može izbjeći: je li Zola tako velik fotograf kao što je velik romanopisac? Ima li u povijesti te umjetnosti svoje mjesto među fotografima poput Nadara, Eugènea At- geta i Demachyja? Za one koji vole i poznaju fotografiju odgovor ne-dvojbeno glasi: ne. Zola je, sa sebi svojstvenim metodičkim duhom i ustrajnošću, izvrstan tehničar fotografije. Imao je desetak aparata – od kojih je pet još u vlasništvu François-Émilea Zole. Uredio je tri laboratorija za razvijanje i izradu fotografija. Naravno, većina nje- govih ploča strašno je tamna i s obzirom na to da sam sâm radio prve otiske njegovih snimaka, mogu reći da treba imati strpljenja. No, mislim da Zola ipak nije toliko preeksponirao. Prije bih rekao da je s godinama potamnio film. Osim toga, neosporno je da je Massinova knjiga uzbudljiva i da bi morala naći svoje mjesto u svim knjižni- cama. Najprije zato što su slike stare gotovo jedno stoljeće uvijek zanimljive: svaki dokument koji nam vraća lica i krajolike jednog svijeta tako blizu nama, ali zauvijek nestalog, dragocjen je. No, prije svega nam te fotografije otkrivaju nov i važan – iako sporedan – aspekt života jednoga značajnog čovjeka. No, umjetničko djelo – fotografsko ili neko drugo – mora biti stvaralačko. Veliki fotograf ima svoje viđenje svijeta i ono je svojevrstan potpis njegovih djela. Pogledajte sto fotografijaWestona, Brassaïja, Cartier-Bressona ili Boubata. Pretpostavite da vam donesu sto i prvu, koju vidite prvi put. Nepogrešivo ćete je uvrstiti u opus kojemu pri- pada. Prepoznali ste svijet koji nosi u sebi i koji projicira kamo god ide. Putovao sam s velikim fotografima. Vidio sam kako svuda – u Japanu, Kanadi, Africi, Francuskoj – izvlače iz gradskih pločnika ili pustinjskog pijeska lica, prizore, krajolike koji su im bili nalik, koji su bili njihovi. Trebali su još samo pritisnuti okidač fotoaparata. Sreća? Naravno da nije. Sreće možete imati jedanput, dvaput, triput u najboljem slučaju. Ali ne svakoga dana, nekoliko puta na dan. To je tajna stvaranja. Kod Zole nema ničega sličnog.Način na koji se on služi fotografijomnije stvaralač- ki. Odgovarao je, mislim, dvostrukoj frustraciji koju ću pokušati objasniti. Podsjetimo najprije da je rođen u Parizu 1840. godine, ali je cijelo vrijeme školo- vanja proveo u Aix-en-Provenceu. U školi u Aixu njegov pomalo spor duh i „oštar“ naglasak priskrbili su mu zadirkivanja njegovih drugova. Jedan snažan momak uzima ga pod svoju zaštitu, čvrst, odvažan, godinu dana stariji od njega i rodom iz tog kraja. Ime mu je Paul Cézanne.To je početak dubokog i dugog prijateljstva koje će doživjeti i burna razdoblja. Kao što je napisao Armand Lanoux (2), Paul će biti Veliki Meaulnes slabunjavog Alaina-Fourniera. No, Cézanneov je poziv poezija, Zolin je poziv crtež. Poslije će zamijeniti svoje ambicije. No, nije neopravdano vjerovati da je u Zoli zauvi- jek ostao „prigušeni slikar“. Primijetit ćemo to kad 1886. godine objavi roman Djelo , nadahnut Cézanneovim životom. Zola nije vjerovao u uspjeh svojeg prijatelja. „Paul može imati genij velikog slikara“, piše on,„ali nikad neće imati genija da to postane.“ I nešto kasnije: „Paul Cézanne, kod kojega tu i tamo otkrivamo genijalne crte tog pro-