Nova Istra

10 Irena LUKŠIĆ, Duga Resa DNEVNIK SESTRE ROBINA HOODA Mama zapravo nikad nije planirala voditi dnevnik. Tu vrstu bilježenja stvarnosti smatrala je gubljenjem vremena. Dnevnik je, rekla je jednom, zatvorena forma, pisa- nje koje počinje i završava u lelujavoj sadašnjosti i nema nikakav dodir s budućno- šću. On nosi onu neponovljivost koju je besmisleno memorirati. Na primjer, pojava kiše jednoga dana. Što za svijet znači da je stanovitog utorka padala kiša? Utorak s kišom svakome je donio drukčiji osjećaj neponovljivosti. I nitko tu svoju neponovlji- vost više ne može reproducirati, ponovno pogledati ili ponovno osjetiti. Ni slikom, ni glazbom, ni riječima. Ipak, pišući o sebi u lelujavome vremenu, mama je vjerojatno htjela stvoriti nešto nalik na sugovornika koji vidi, čuje i pamti isto što i ona. I onda ga tretirati kao ži- votnog savjetnika. Zato je blok s crvenim koricama, što ga je dobila za rođendan od kolegice s posla, počela ispunjavati sadržajima koji su joj nedostajali u životu. Među taj manjak svakako su spadali recepti za kolače, one građanske, pisani jezikom isku- sne domaćice. Jedna takva, vrhunska majstorica, školovana u Beču, bila je gospođa Tilda, čiji je pokojni muž bio model tišler u Pamučnoj industriji „Duga Resa“. Tilda je možda mogla raditi kao šefica tvorničkog restorana, ali je radije čuvala djecu. Tako je dvije godine čuvala i mene. Kasnije je preko oglasa upoznala simpatičnog kapetana duge plovidbe, udala se za njega i odselila u Rijeku. No s mamom je ostala u vezi. Pisale su si pisma i slale prigodne čestitke. Kad je bila u toplicama zbog problema sa zglobovima, pisala je mami kako je našla zgodno društvo dviju gospođa svojih godina s kojima svakodnevno ide u šetnju. Ponekad večeri provodi uz knjige iz male lječilišne knjižnice, koje su jako dobre, kao, primjerice, zadnje koje je imala u ruka- ma, Žena u opasnim godinama Karin Michaelis i Kleopatra: život i smrt egipatske