Nova Istra

326 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Jelena RIBARIĆ ZAVRŠKI iskustva, sjenku, takoreći, onoga što mi jesmo 3. Čitatelj i pročitano tako postaju jedno. Kao slovo u tekstu svijeta čitatelj proždire/internalizira knjigu koja je svijet. Prema toj kružnoj metafori za beskonačnost čitanja čovjek je ono što čita4, odjek pročita- nih tekstova. Praksa čitanja neraskidivo je vezana uz gledanje. Čitajući (poput Montaignea: u samoći, u tišini svoje osobne biblioteke), stvaramo slike, vlastite zabilješke o pro- čitanome, koje pohranjujemo u veliku riznicu našega iskustva. U tom pokušaju čitanja drugih često nam se događa da, nagnuti nad stranicu knjige, kao u zrcalu koje pravilno odbija svjetlosne zrake i vjerno odražava likove, neočekivano ugleda- mo (pročitamo) djelić sebe. Na jednom je mjestu Montaigne zapisao: Često mi se događa da sebe ne nala- zim ondje gdje sebe tražim, a više se nahodim slučajnim susretom nego istraživanjem vlastite prosudbe 5 . Trenutak toga slučajnog susreta, kada onaj koji gleda drugoga u njemu ugleda i nešto od samoga sebe, kada aloskopija postaje autoskopija, tre- nutak je kada se u totalitetu pročitanoga teksta odzrcali jedan fragment našega jastva . Trenutak je to mogućeg početka samospoznaje: čitam dakle jesam. Čitajući i opet čitajući razne autore, mi stvaramo slike koje nam služe kao čvrste i osvojene tačke 3 Manguel, Alberto, isto, str. 279. 4 Manguel, Alberto, isto, str. 184. 5 Montaigne, Michel de, O brzom i sporom govoru , u : Eseji. Knjiga prva , Disput, Zagreb, 2007., str. 69.