Nova Istra

315 Maja PROFACA STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI odjeka osjećaja ili namjere drugog kao i njegova uloga u konstituiranju subjekta, vid je istraživanja zrcalnih neurona i njihove uloge ne samo u imitaciji ponašanja, smatra Staffordova, već i u imitaciji i odjeku nečega teže uhvatljivog kao što su na- kane, „radost, žalost i uznemirenost omogućujući pojedincu da razumije ono što vidi.“ 16 Ono što je kao viđeno uglavnom prisutno u našoj svijesti jesu podražaji na koje je usmjerena naša pažnja. „Mentalni sadržaji“, citira Barbara M. Stafford Da- niela Dennetta, „ne postaju svjesni ulazeći u neku specijalnu prostoriju u mozgu ili bivajući prevedeni u neki povlašten i tajanstven medij, već pobjeđujući u natjecanju s drugim mentalnim sadržajima za prevlast u nadzoru ponašanja, i odatle u posti- zanju dugotrajnih učinaka ili, kako to pogrešno kažemo – ‘ulazeći u pamćenje’.“ 17 Za razliku od biologijskog, o društvenim aspektima pažnje opširno piše Jonat- han Crary koji u „Tehnikama promatrača: O vidu i modernosti u 19. stoljeću“ 18 o vidljivom piše kao o neodvojivom od načina subjektiviranja promatrača odnosno njegove smještenosti u diskurzivne, društvene, tehnološke, normativne i institucio- nalne okvire. S društvenog aspekta uvjetovanosti to znači „mnogobrojne sile i pra- vila koja tvore polje u kojem se javlja percepcija.“ 19 Vidljivo je, za Craryja, stoga uvi- jek foucaultovski rezultat društvenih utjecaja u pojedinom trenutku pri čemu ne postoji točka potpune transparentnosti, već samo više ili manje adekvatna kultur- na i povijesna gledišta. U ozračju istraživanja pojedinca, da bi ga se „normaliziralo“ i njime lakše upravljalo, ljudski vid, piše Crary, u 19. stoljeću postaje nešto izra- čunljivo i mjerljivo. U fokus istraživanja u empirijskim znanostima vid dolazi kao utjelovljena sposobnost „normalnog“ ljudskog oka koje se izučava unutar mjerljivih normi. 20 Ovakvu „standardizaciju vizualnog“ valja stoga promatrati unutar širih tendencija normalizacije i upravljanja pojedincem, očemu je iscrpno pisao Michel Foucault, s tom opaskom, piše Crary, da je Foucault previše naglašavao vidljivost pojedinca zanemarujući „načine na koje je sam vid postao discipliniran i predme- tom rada“, primjerice, „upravljanja pažnjom, nametanjem homogenosti... odnosno fiksiranjem i izoliranjem promatrača.“ 21 Za razliku od predmodernog subjekta – koji je bio distancirani „slobodnolebdeći stanovnik“ svoje unutrašnjosti, prisutnost neovisna o tjelesnoj uvjetovanosti onoga što promatra, pri čemu se ova iluzija o „stanovniku“ kartezijanskog teatra u modificiranim oblicima prema Danielu C. 16 Isto, str. 21. 17 Stafford, isto, str. 147. 18 Jonathan Crary:„Techniques of the Observer: On Vision and Modernity in the Nineteenth Cen- tury“, MIT Press, 1990. 19 Isto, str. 6. 20 Isto, str. 16. 21 Vidi isto, str. 18.