Nova Istra

297 Fahrudin NOVALIĆ STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Glavni problem filozofije, a s njim i teorije spoznaje, na početku novoga vijeka bio je problem metode, a uvjetovao ga je razvoj znanosti. Dvojica utemeljitelja novovje- kovne filozofije, Francis Bacon (1561.-1626.) i René Descartes/Cartesius Renatus (1596.-1650.), kao središnje pitanje istakli su upravo pitanje postupka znanstve- noga istraživanja. 1 To se očitovalo već u naslovima njihovih glavnih djela – Novi organon (Bacon, 1620.) i Rasprava o metodi – pravila upravljanja umom i traženja istine u znanostima (Descartes, 1637.). Descartesova je metodička sumnja (meto- dička skepsa), za razliku od radikalne skepse koja završava u skepticizmu i sumnji u mogućnost spoznaje uopće, svojevrsna gnoseološka i epistemološka prijelomnica u odnosu na dotadašnju spoznaju. Njezin rezultat je izvjesnost, pa pokušava osigurati mogućnost jasne i razgovijetne, analitičko-sintetičke i cjelovite spoznaje, što utire put nastanku i razvoju kritičkoga spoznajnog optimizma. K pojmu kritičkoga spoznajnog optimizma Descartes „ruši sve autoritete tradicije, ali kritički stav njegove sumnje nije skeptici- zam skeptika koji ostaju neodlučni, nego pothvat temeljite obnove koju poduzima s izrazitim (spoznajnim, op. a.) optimizmom i novovjekim poletnim samouvjere- njem da svaki čovjek svojim razumom može razlikovati istinu od zablude“ (Kalin, 1980:94-95). Slično misli i Ernst Bloch, kad kaže:„Da ono najsigurnije treba izlaziti iz (kritičko metodičke, op. a.) sumnje, to je najviše što se od sumnje može tražiti“ (u: Kalin, 1980:93). Tražeći nekoliko jednostavnih načela kojih bi se mogao pridržavati tijekom spoznaje, Descartes, slično Baconu, kritizira, osim ostaloga, i slabosti tradi- cionalne skolastičke logike. Takva su četiri načela: 1. „Načelo da ništa ne prihvatimo kao istinito, osimonoga što spoznajemo jasno i razgovijetno . 2. Drugo je načelo analitičko : teškoću treba raščlaniti na jednostavne dijelove. 1 „Ideal je novovjeke filozofije da bude znanost i težnja modernoga čovjeka, da mu znanje bude moć za vlast nad prirodom, izrazio je Descartes u uvjerenju‘da je moguće doći do spoznaja koje su za ži- vot veoma korisne i da se mjesto spekulativne filozofije koja se uči u školama može naći praktična, kojom bismo tako točno upoznali snagu i djelovanje vatre, vode, zraka, zvijezda, nebeskoga svoda i svih drugih tijela koja nas okružuju, kao što poznajemo različite stručne vještine naših obrtnika, i mogli ih na isti način upotrebljavati u sve svrhe za koje su prikladne, te tako postati gospodarima i vlasnicima prirode’“ (u: Kalin, 1991:148). To je bilo vrijeme kad se vlast i vlasništvo nad prirodom smatralo napretkom. Danas se nastoji osmišljavati i prakticirati holistički model etičke odgovor- nosti čovjeka i društva – odgovornosti za sav živi i neživi svijet. Ili, kako kaže Stephan Harding, dubinski ekologist, profesor na Schumacher Collegeu u Devonu: „Čovjek nije superiorna vrsta s pravom da upravlja ostatkom prirode. Čovjek je samo član biotičke zajednice“ (u: Jošt i Cox, 2003:35).