Nova Istra

294 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Dragutin LUČIĆ - LUCE jim analitikama prafenomena konačnosti egzistencije. Bližnjemu je moguće nani- jeti smrt prije vremena i rokova te stoga, nedvosmislen je, kulminaciju vladavinskog nasilja čini izravna prijetnja smrću, uvodeći nas u permanentnu Marinkovićevu „temu”, da ne kažemo – „maniju”. Kamen koji je podigao prvorođeni sin Adama i Eve, da bi usmrtio brata, „najteži” je kamen podignut u dugoj ljudskoj povijesti 19 . Postao je, barem u kršćanskoj tradiciji, ugaonim kamenom onoga što Augustin na- ziva civitas terrena , u temeljima je svake zemaljske države, pa i one koja se hvasta najvišim dosezima demokracije i ljudskih prava. Kain je mitski osnivač države kao države, no što je s Abelom? Ondje gdje neka vladavina, odnosno politika, ima pretenziju na totalnost, ondje su svi bez razlike i bez milosti, pojedinci i narodi, stavljeni pred konačnu odluku da izaberu ili smrt ili pokoravanje, ulogu žrtve ili krvnika (ili obje ujedno), in extremis ubojice ili ubijenog – ili grob ili rob: Enter-Eler 20 . Da, moguće je s voljom, hotimice, pri punoj svijesti, ipak preboljeti strah u svim njegovim izgledima i izabrati jedno ili drugo, pa i više od toga, i jedno i drugo! No Marinković je u samoj konačnici fuge posvećene „heroju” našeg doba, koji se poput nimfe Eho pretvorio u odjek samoga sebe – Eooo, Eooo, izabrao nešto treće, „hoteć” kao u nekoj apsurdnoj, do krajnjih konzekvenci dovedenoj utopiji – distopiji da se to jednostavno dogodi spontano, samo od sebe, tako reći - „nehotice”. Kao u prometnom udesu. Htjeti da se ubojstvo i samoubojstvo jednostavno „omaknu” – je li tako nešto upće za- mislivo? U znaku te krajnje amfibolije razotkriva se neodrživost Marinkovićeve ambicije začete u Kiklopu , da tragediju – a tragični timbar, odnosno matricu na sebi nosi sva europska metafizička, pa naravno i romaneskna i kazališna tradicija – da tragediju, dakle, okrene „na noge” – ne kao što se to neprestance ponavlja: „krivica bez krivice”, nego „nevinost bez nevinosti”. „Ubilo ga je”, u singular, ili „Ubilo ih je”, u plural, kaže se na njegovoj rodnoj Itaci. Je li to izraz više mudrosti ili mirenja s neumitnim? Je li u ovoj krajnjoj rezignaciji, u egzistencijalnom neuspjehu, sadržan uspjeh Marinkovićeve poetike ? Za nikad više? Štoviše, zar nikad, nikad više? Misliti na stvar samu otuda pa nadalje znači misliti na bezdan koji razdavja never od never more , na onu paučinastu tvorevinu razastrtu nad tim zijevom, a naziva se životom. S onu stranu svih znanih, pa i neznanih teizama i ateizama: životom smrtnika. Konačnim životom, prolaznim životom, a ipak... 19 Eugen Fink, Grundphänomene des menschlichen Daseins , Verlag Karl Alber GmbH, Freiburg/Mün- chen, 1979. 20 Søren Kirkegaard – Ili/Ili .