Nova Istra

293 Dragutin LUČIĆ - LUCE STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI koja već stoji s onu stranu imperijalnog novovjekog cogita , s kojim se u romanu ne prestaje polemizirati, nadilazi ga, „istinoljubivija” (Nietzsche), „istinivija” (Stulli), Marinkovć kaže „vrijednija” od novovjeke Dascartesove „istinitosti” ( veritas ) kao logičke podudarnosti ( adaequatio ) suda i predmeta. Sa svima tima, znanima i neznanima, zbiljskima i izmišljenima što jednako šute na svim jezicima, smrt kao prafenomen , pravokacija ljudske egzistencije, u svim svojimmodusima i varijacijama, stupa u prednji plan. Svi, pa i oni koji su imali sreću da umru, navodno, „prirodnom smrću”, u papučama, okruženi poznatim licima i dragim predmetima, stajali su u stalnoj prijetećoj sjenci – Marinković će zapisati – „krvničke sjekire” (ne kaže „krvnikove”, nego „krvničke”!). Usput, njegov favorit Dostojevski je tom alatu, koji je nadživio sve historijske mijene pa i industrijsku revoluciju, proročanski posvetio osobitu pozornost. Naime, s „prolomom”, „šokom” (tako Drugi svjetski rat karakterizira Merleau-Ponty) srdžba ( menis ), o kojoj pjeva Homer u osvit zapadnjačke civilizacije, više nije ekskluzivno Ahilejeva, nego i Terzitova stvar, postala je totalnom ; sa smrću sada mogu poslovati i industrijalac Krupp iz Essena i manufakturist Maća iz Lovreća, tehnički svaki na svoj način, te Marinković onda može stihove kojima započinje Ilijada: Srdžbu pjevaj, boginjo, Ahileja Peleju sina „prevesti” u: Srdžbu pjevaj, boginjo, Maće iz Lovreća 17 . Premda se srdžba ( metis) , što nije primijetio ni Peter Solterdijk, koji je o srdžbi napisao povijesno-filozofijsku uspješnicu, prometnula u mržnju ( mizos ), štoviše u totalnu mržnju, u kozmički ressentiment . No na romaneskna Longova usta, s nekom zluradošću Marinković primjećuje da ipak postoje oni, naravno u nas, koji su po vokaciji spremniji za taj posao apostrofirajući s neskrivenom zluradošću one od tamo gdje se njeguje tzv. „nepostojano” „ i ”: „Oni vole zub’ma razd’rat riječi, kao što deru peč’nu janjet’nu 18 .” Smrt je postala sveopći, svakodnevni, rutinski posao, i kao u Dantea koji nije poznavao Homera iz prve ruke, neće se naći izlaza ni za Odisejevo lukavstvo ( menis ), „neće ga biti”. Danteov Uliks utopio se u vodama oko Itake, kao što se Marinkovićev utopio u viškom akvatoriju. Never more Na krajnje ekstreman način otkriva se da je u čovjekovu smrtnost uključena i mo- gućnost ubojstva, sposobnost da se drugoga ubije, da ga se prizove, posveti u „njego- vu” smrt, u „mojstvo” smrti. Čovjek posjeduje zastrašnu moć da može ubiti , odnosno da kao ubojica raspolaže inače nerasploživom smrću, upozorava Eugen Fink u svo- 17 Ibid., str. 247. 18 Ibid., str. 53.