Nova Istra

292 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Dragutin LUČIĆ - LUCE skog mislioca, pridonese svojom pjesmom, što je, usput rečeno, ne bez krzmanja, ipak otklonio: „Ostaje Heidegger.” – piše. – „Znaš da sam pouzdano zadnji koji bi mogao zatvoriti oči nad freiburškim rektorskim govorom i još ponečim.” No, dopi- suje kako, nakon što je stekao „konkretna iskustva” o „patentiranim antinacistima”, drži „da je onaj koji se guši od svojih promašaja, koji se ne pretvara da nikad nije promašio, koji ne kašira svoju mrlju, bolji od onoga koji se najudobnije i najuno- snije smjestio u svojevrsnu besprijekornost...”, da bi slijedila važna napomena kako je – ipak – nakon svega, „Heidegger možda ponešto spoznao 14 ”. No riječ „možda”, koja upućuje na nedoumicu, ostat će do kraja stalnim mementom njihova neobič- nog odnosa. Svi ti kojih se ovaj spis, uz milijune bezimenih, poimence dotiče, nisu više među živima: nad Adolfom Eichmannom izvršena je smrtna kazna – pepeo mu je rasut u Mrtvo more; Martin Heideger umire kod kuće – počiva na katoličkom groblju pod „židovskom zvijezdom” (je li to gesta na koju je Célan čekao?); Ivan Goran Kovačić bačen je u jamu – Jama je postala njegovim kenotafom; Paul Antschel Célan se 1970., poput nekog staroaustrijanca (austrijski suicidolozi su između dva rata razvili tzv. „teoriju mosta”), bacio s Pont Mirabeaua da bi, jer uza se nije imamo nikakvih dokumenata, za parišku policiju i novine neko vrijeme bio: L’Inconnu de la Seine . Bilo mu je (samo) 50 godina. Umjesto „oproštajnog pisma”, na pisaćem stolu pronađen je redak iz Hölderlinove biografije: Genij se često smrači i potone u gorki studenac svoga srca 15 ... Podcrtan! Nastavak rečenice o Hölderlinu iz nekog razloga nije podcrtao: „ ali uglavnom, njegova apokaliptička zvijezda čudesno blista .” Kao što je to učinio, da li iz istih pobuda, i Levi, i njihov sudrug u nepriopćivom iskustvu nepriopćive poniženosti i uvrijeđenosti Jean Améry, koji je, prije no što je podigao ruku na sebe, pozivajući se na Nietzschea, Sartrea i Jankélévitcha, umjesto oproštajnog pisma, sročio diskurs o slobodnoj smrti : Hand an sich legen ( Dići ruku na sebe ). Jesu li se ubili samo zato jer su preživjeli? Jesu li ćutili da su krivi samo zato što su živi? Kao u Marinkovićevoj fugi: „zar zbilja, nikad, nikad više?” (...) „Dječak Mateo i sestra Ita (Ita!)... i svi oni drugi... mrtvi, mrtvi mrtvi! 16 ” Je li majstorova izmišljena glazbena forma za gluho vrijeme zapravo jedna takva izmišljena grobnica za sva ta stvarna i izmišljena lica koja, i kad se činilo i da jesu, nisu uspjela umaknuti onoj njegovoj „luđakinji”, još i s posuđenim, ali ipak izmišljenim nadgrobnim natpisom: Never more . „Izmišljotina” 14 Ingeborg Bachmann / Paul Celan, Vrijeme srca – Dopisivanje , OceanMore, Zagreb, 2013., str. 99.- ‑102. 15 Wilhelm Michael, Das Leben Friedrich Hölderlins , Darmstadt, 1963. 16 Ranko Marinković, Never more , Školska knjiga, Zagreb, 2008., str. 195.