Nova Istra

291 Dragutin LUČIĆ - LUCE STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI poetiku i, kako se često navodi,„magičnu biografiju”; u ostalom, ilustracije radi, Ma- rinković jedva i spominje Joycea i Manna, pa ipak je Kiklop neko postavljanje „na noge” Uliksa i „na glavu” Čarobnog brijega , Melkior Tresić zagrlio je „svoje teme” – Stephena Dedalusa i Hansa Castorpa, s njima Joyceov virtualni Dublin i Mannov imaginarni Davos, visoko, uzdahnuo bi nezaobilazni Ujević, u„helvetskimAlpama”. Paul Antschel je, u sklopu„konačnog rješenja židovskog pitanja” („die Endlösung der Judenfrage”), koje je patentirao Hitlerov imenjak Adolf Eichmann, deportiran 1942. iz Černovica u Bukovini u radni logor, dočim su mu roditelji ubijeni u kon- centracijskom logoru Mihailowki, danas u Ukrajini – Paul Antschel je preživio da bi postao Célan: Fugu je držao kenotafom žrtava „kulminacije svih privatnih i javnih zločina u povijesti”, ponajprije svojih roditelja, oca koji je izdahnuo od iscrpljenosti i majke koja je ubijena metkom u potiljak. No nakon što je pobjegao iz „nacističkog pakla”, Célan je 1947. pobjegao i iz „komunističkog raja”. Da ga je barem neki Ma- rinkovićev kiromant, neki ATMA, na vrijeme opomenuo: „spašavati život iz jedne opasnosti, istina – velike i strašne, ali po cijenu druge opasnosti koja nikako nije ni manja ni manje strašna.” Da ga je priupitao: „Gdje je ta vaša rupa kroz koju se želite provući?” No može li se uopće pobjeći? Može li se provući? Postoji li uopće takva rupa ili je to samo privid bez kojeg se ne bi moglo nastaviti živjeti? Otišao je iz Bukurešta preko Budimpešte u Beč, od tamo, nakon kraćeg ali pamtljivog boravka, dalje u Pariz. Od pedesetih Célanove i Heideggerove fuge svraćaju pogled jedne na druge, pje- vanje traži nadahnuće u mišljenju, mišljenje dohodeću riječ u pjevanju, dotiču se posredno, ali kao da su pripravni uzajamno ganuti se. U pjesmama i pismima nailazi se na tragove Heideggerova utjecaja; Heidegger je, pak, vjerovao da bi u Célanu mo- gao pronaći Hölderlina našeg vremena. No mišljenje i pjevanje u fugama suočavaju se izravno tek 24. srpnja 1967. u velikom amfiteatru Freiburškog sveučilišta , u kojemu je židovski pjesnik („svjedok šoe ”), u prepunom auditoriju, kako u biografskoj knjizi i više nego aluzivnog naslova Ein Meister aus Deutschland – Majstor iz Njemačke , s podnaslovom Heidegger i njegovo vrijeme , izvještava Rüdiger Safranski, ispovijedao svoje pjesništvo, među ostalim, i za njemačkog mislioca u prvom redu afiteatra, onog istog u kojemu je taj isti 1933., nakon dolaska nacional-socijalista na vlast, održao poznati rektorski govor o Samopotvrđivanju njemačkog sveučilišta , koji, uz doku- mentirane političke, profesionalne i ljudske nekorektnosti, nije prestajao evocirati neugodna pitanja sve do danas. Pa premda su od toga datuma započeli povremena druženja i dopisivanje, te su toliko toga jedan drugome rekli, ali i prešutjeli, Célan je spram Heideggera zadržao podvojeno mišljenje, kakvo je eksplicirao još 1959., u pismu (družici ili družbenici?) austrijskoj pjesnikinji Ingeborg Bachmann, a kojega je povod bio poziv da „svečanom spisu” o sedamdesetom rođendanu velikog europ-