Nova Istra

290 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Dragutin LUČIĆ - LUCE Naime, uobičajeno se kaže da se „historija ponavlja”, iako, ako se u obzir uzme sve što je dosad rečeno o glazbi, odnosno fugi, takvo što ima sve samo ne uobi- čajeni smisao ili, točnije rečeno, besmisao – naime, na način paradoksa, ponavlja se uvijek ponovno i ponovno ono jednokratno i neponovljivo. Sve je oduvjek bilo tu i sve nikada nije bilo tu! Tko god se iole ozbiljnije susretao s Nietzscheom i Kirkegaardom, znat će o čemu se tu govori – prvi, kojemu je nakratko mentor bio Wagner, a sebe naziva i „prvim glazbenikom filozofom”, „najponorniju misao”, napominje, svoga nauka, svojih nauka imenuje vječnim ponovnim došašćem onoga jednakoga , dočim drugi opčaran Mozartom, njegovim Don Giovannijem , svoju sre- dišnju ispovijed naziva jednostavno Ponavljanje te u toj samo opsegom skromnoj knjižici evocira Legendu o Jobu , koju je moguće protumačiti i kao fugu prije fuge, kao prima, prima volta , kao dux biblijske povijesti. Naposljetku, ne zove li i Martin Heidegger, najutjecajniji mislilac XX. stoljeća, koji je, štono se kaže, vječni dužnik ovoj dvojici velikih predšasnika, svoje mišljenje nakon tzv. Okreta ( Kehre ), upravo mišljenjem u fugama? Fuga kao Todesfuge Kad se već zastalo kod„opetovanja”, kod„ponavljanja”, razložno je zapitati se još i još: što kazuje riječ fuga u podnaslovu roman fuga Ranka Marinkovića? Što nju zaziva, doziva, poziva, priziva, što nju izaziva...? Tko? Sve i sva, što sugeriraju već i naslovi Parovih zapisa o „dalmatinskom Beckettu” – Smrt i Peri thanatou , što bi se moglo podvesti pod tautologiju s predumišljajem iz 2001. i 2004. – upućuje na to da riječ fuga kazuje, preciznije rečeno, ukazuje na smrt (nije slučajno da Bach prvu fugu komponira u spomen na svoju tek umrlu ženu). Da je od smrti zazvana, dozvana, pozvana, prizvana, pa na koncu i izazvana: Never more je Marinkovićeva Fuga smrti . Njemački bi se to reklo: Die Todesfuge. Tako je u svome materinskom jeziku nazvao najpoznatiju pjesmu druge polovice XX. stoljeća rumunjskio-njemački židov Paul Célan, pod tim je naslovom postala „slavna”, iako je, kako se doznaje iz jednog pisma njegova mentora Alfreda Margul-Sperbera, prvi put objavljena u Bukureštu 1947. na rumunjskom jeziku. U pismu, među ostalim, stoji da je Fuga smrti „jedini lirski pandan Kafkinu djelu” – kod nas je takav kultni status, iako je razlika u „koloritu” i više nego zastrašna, uživala Jama Ivana Gorana Kovačića, čijoj uspomeni je Marin- ković posvetio svoj Zagrljaj . Der Tod ist ein Meister aus Deutschland : Smrt je Majstor iz Njemačke – tako glasi najpoznatiji pripjev druge polovice XX. stoljeća, najpoznatije pjesme toga vremena. Pa premda Célana izrijekom nikad nije spomenuo, bilo bi nevjerojatno da netko Marinkovićeve intelektualne širine nije barem fragmentarno poznavao Célanovu