Nova Istra

288 STUDIJE, OGLEDI, ZAPISCI Dragutin LUČIĆ - LUCE Upravo taj Bergsonov „sljedbenik”, sa svojim onespokojavajućim pitanjima upu- ćenima Francuzima poslije 1945., o čemu govore već i naslovi njegovih predavanja: L’hypocrisie , La violence , Le silence ..., a u kojima se ispituju svijest i savjest, krivica i oprost, kazna i pokajanje, oprostivo i neoprostivo, kontemplacija i čin..., te osobito sa svog mišljenja pribranog u životnom djelu La Mort (Smrt), blizak Marinkoviće- vim (pre)okupacijama, da se ne kaže, opsesijama – never more je Arhimedova točka njegova mišljenja – drži da je fuga uz rondo i ritornel glazbena litota , lakonička for- ma, forma zapta, obuzdavanja, dresure, discipliniranja svake pomame, brbljavosti, neumjerenosti, modus pribranosti, suzdržanosti, smjernosti, brižnosti, brižljivosti, indeks stidljivosti koja samu sebe prikriva iza ironije, osobito teatralne, koja je, vidi mu se, i opet jedna vrsta litote: zar ironija, među inim, ne služi za prevladavanje taštine, lažne patetike, megalomanije? Otprilike u isto vrijeme kad Fauré sklada Prvi kvintet , a da „ne zna što je glazba” (je li ikada saznao?), mladi André Gide, čiji se utjecaj na Marinkovićevu poetiku može razmjerno jednostavno iščitati, a koji je cijelu francusku književnost progla- sio nacionalnom litotom, drži 25. ožujka 1904. u Bruxellesu predavanje o evoluciji kazališta , s gloriolom flamanskom pjesniku Émileu Verhaerenu (usputno,Tin je prevodio ovoga flamanskog pjesnika, kojega je visoko cijenio), te publici okupljenoj u Libre Esthétique , između ostaloga, tumači „...da u razdobljima u kojima život po- najviše vrije, potreba za najstrožim formama muči najzanosnije genije. Otuda upo- treba soneta u vrijeme prebujne renesanse u Shakespearea, Ronsarda, Petrarke, pa čak i Michelangela; uporaba tercina kod Dantea; ljubav prema fugi kod Bacha; te nemirna potreba za stegom fuge u posljednjim Beethovenovim djelima 12 ”. Marinković, pak, govoreći o formi kao „vrsti krotiteljstva”, kao „dresuri”, u tek- stu More zgodovine iz 1975., tu stvar obrazlaže ovako: „Ali ako forma nije jedno- stavno pravilo jednog postupka (kojim se želi isfrizirati ‘divlja priroda’) kao Le Nôtreove škare u versajskom parku, ukoliko nije kalup u koji se mora uliti ‘sadržaj’ kao tekuća pigra masa, ako je, recimo, sonetni vijenac (i još s akrostihom npr. ‘Juliji Primčevoj’), ukoliko je virtuoznost ‘unutrašnjeg slušanja’ riječi koje se spontano raspoređuju u akorde i harmonije koje prije nisu postojale i koje sada uzbuđuju svo- jim ‘zvučnim slikama’ kao aristotelska ‘mimema’, onda forma nije više klasicistička regula, ‘tri jedinstva’ i bienséance, onda je ‘forma’ imanetni i homogeni otkucaj u nama koji je nedjeljiv i koji nema imena 13 .” Je li fuga ta konačno slobodno izabrana nužna nedjeljiva i bezimena „forma” – forma formans koja će dati da se u romanu 12 André Gide, Nouveaux pretexts , Éditions Mercure de France, Paris, 1911.; Novi povodi , „Otokar Keršovni”, Rijeka, 1980., str. 143. Prijevod: Višnja Machiedo. 13 Ranko Marinković, Nevesele oči klauna , Školska knjiga, Zagreb, 2009., str. 131-139.