Nova Istra

170 ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) Suzana COHA jalno već i u rodno zanimljivim figurama „babe-nacije“ (Oraić Tolić, 2013.: 318), u likovima Bare iz „Gričkoga dijaloga“ ili Pepice iz „Kipa domovine leta 188 * “ (u kojemu naslovom i u nacionalnome smislu nasljeduje, ali se u socijalnome, a onda i po drugim elementima karakterizacije, odmiče od Štoosa). 8 Međutim, pripadni niskome književnom registru i slabijemu spolu, iz čega se može iščitati uputnica na stanje Hrvatske, obrana koje je spala na njih te se (zbog toga?) ne ostvaruje, ni ti pomalo smiješni i groteskni, ali simpatični i u konačnici tragični i samilosti vrijedni likovi ne dovode u pitanje uzvišene koncepte domovine kojima je ona u hrvatskoj književnosti predstavljana kao iznimna i unesrećena žena, najčešće majka ili dra- ga — da bi ju se po zakonima krvi i(li) spola voljelo i štitilo (usp. Coha, 2012.). Na istim pretpostavkama oblikovani i na takve predodžbe nadograđivani atributi (neprav/d/om svrgnute) kraljice, mučenice i(li) svetice rečenim (pri)rodnim pridaju i druge tradicijske sociokulturne, političko-legalističke i religiozne konotacije koje još više potiču i(li) obvezuju na to da se u domovinu treba vjerovati, da joj se može utjecati, da ju se mora poštivati i da joj se mora služiti. Sažetak U radu se analiziraju i interpretiraju Matoševe publicističke i književne reprezenta- cije nacionalnoga identiteta. Ustvrđuje se kako je u njihovu središtu ideja domovine koja je, s jedne strane, bila izravno motivirana specifičnom društveno-političkom situacijom tzv. nagodbene Hrvatske, što je imalo važnih utjecaja i na Matoševu bi- ografiju, dok se s druge strane kreirala u znakovitome dijalogu s postojećom tra- dicijom domoljubne hrvatske književnosti. Smislom slojevite, kritički potentne i umjetnički dojmljive, uvjetovane ne samo osobitostima Matoševe političke misli, već i poetičkih principa kojima se vodio, njegove su predodžbe domovine i nacionalnoga identiteta, kako se također pokazuje, i same postale neizostavnim, reprezentativnim dijelom navedene tradicije, važnom referentnom točkom i smjerokazom njezinih perspektiva do danas. Ključne riječi: Antun Gustav Matoš, nacionalni identitet, Hrvatska, Austro- ‑Ugarska Monarhija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Francuska, Matoševa poetika, pravaška politika, tradicija hrvatske domoljubne književnosti 8 U pismu Milanu Ogrizoviću, osvrćući se na taj svoj tekst, Matoš je napisao: „[...] Kip domovine je satira u kojoj je sva naša nacija, u kojoj je cijela Hrvatska personificirana u tvrdoglavoj – klepetuši koja umire od običnog husarskog skoka“ (I, 279).