Nova Istra

169 Suzana COHA ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.) U svojoj muci Hrvatska trpi kao žena, kroz nju ona se sakralizira. Slično Verlai- neovoj majci Mariji i(li) majci Francuske , koje Matoš spominje u jednome feljtonu iz Pariza (III, 178), Hrvatska je za njega susretište i simbol najintimnijega i najljudski- jega te kolektivnoga i najsvetijega („Gospa Marija“). Kao „palo božanstvo“ koje za- služuje rekanonizaciju, kao relikvija bez premca i uvjet svekolikoga hrvatskog bitka, njegova zagovornica i veza s Vječnošću, ona je Majka naših Sedam Žalosti i Gospa naših Sedam Radosti (XV, 42). U skladu s primordijalističkim i perenijalističkim idejama nacije, Hrvatska ( Kroacija ) je po Matošu esencijalna, sudbinska danost, a ne sociokulturna zadanost – „duša, jezik, majka, a ne znamen“ („Gospa Marija“). S (pravašima ugodnim) „grlom Katarine Zrinjske“, licem njegove mame , obrazom žene koju je ljubio i očima neke krasne dame („Imaginarno putovanje“; „1909.“), Ma- toševa je Hrvatska nositeljica znakovitih ženskih atributa koji legitimiraju osjećaje kakve joj je prije njega iskazao Vraz tvrdeći da mu je „omilila kao mati, omilila kao sestra, omilila kao draga“ (prema: M.[arković] 1880., XLV). Sasvim usporedivo, i Matoš je u prilogu „Königliche Idyllen“ u Agramer Tagblattu godine 1909. napisao: „Hrvatska, koja je moja majka, prabaka i dragana u isti mah, danas je najljepša kao aristokratska seljakinja“ (prev. V. Flaker, XI, 354). Socijalno pomirljivom rodoljubnom inkluzivnošću, kakva je razvidna i u pos- ljednjemu iskazu, te patrijarhalnim nazorima ustanovljenim ženskim vrlinama, Hrvatska se odlikuje i u Matoševim, kako ih je sam cijenio, modernijim slikama, u kojima je za razliku od naših starih (koji su je, prema njemu, vidjeli poput Štoosa ) „mi demokrate“ zamišljamo „kao plemenitu i sirotu gospođicu [...] aristokratskog porijekla i demokratskih načela, građanku seoskog roda, zdrave duše i nepokvare- nog tijela. Ona je siromašna i idealna kao študentica ili rodoljubiva hrvatska učite- ljica [...]“ (XV, 167). Ili, „što je Hrvatska ako nije žena u izderanom poluseljačkom i poluvaroškom ruhu, s prerano progrušalom kosom, s izmučenim licem i nujnim očima koje svi znamo i ljubimo — jer je to lik naše matere, majke Hrvata“ (VI, 42). Reprezentacijama domovine u liku„‘ranjive’ žene koja treba zaštitu“ (Özkırımlı, 2000.: 193) reflektira se uobičajena retorika nacionalno-identifikacijskih projeka- ta koji naglašavaju usku povezanost „zajedničkog teritorija, zajedničkog identiteta i žena“ (Yuval-Davis, 2004.: 64). Na naličju tih strategija Matoš (re)kreira ideju nacije koja se, kako je pokazala Natka Badurina, i inače često prikazuje poput „mu- ževnog branitelja ženske časti, odnosno ženskim likom predočenog vlastitog suve- reniteta“ (Badurina, 2009.: 48). Iz tih okvira Matoš, međutim, zna i izaći, kao kad upućuje na demokratsku osnovu hrvatskoga revolta, sublimiranu ne samo u soci- packa, 2002.: 32-33. Za proširenje problematike, odnosno za konkretizaciju rečenoga motiva u Vitezovića, za kojega je također posebice specifičan, usp. Blažević, 2005.